Derek Forbes se, gledajući prošlost matičnog mu benda Simple Minds generalno zeznuo kad ih je napustio na vrhuncu slave 1985., taman nakon što je "Don't you (forget about me)" postao USA no.1 zahvaljujući tinejdžerskom filmu "Breakfast Club". Do tada je bend smiono kročio profinjenim ekstravagancijama istražujući post-punk, art, krautrock, no-wave, psihodeliju, dance-rock i elektroniku izniknuvši od opskurne kvartovske zafrkancije iz Glasgowa koja se 1977. prozvala Johnny and The Self Abusers u prvorazrednu senzaciju kojoj su mnogi na početku 80-ih davali najveće komplimente, a sam Forbes je 1982. proglašen najoriginalnijim bas gitaristom u Britaniji što primjerice nije pošlo za rukom da se tom titulom ovjenčaju njegovi suvremenici poput Peter Hooka (Joy Division), Dave Allena (Gang Of Four), Barry Adamsona (Magazine), Mick Karna (Japan) ili Stinga. Nakon Simple Minds krenuo je u potpuno bezuspješnu solo karijeru tek se tu i tamo povremeno uključivši kratkotrajno u studijski ili koncertni rad s Propagandom, japanskim Oblivion Dust, Spear Of Destiny, Alarm, Big Country, Peter Gabrielom, Kirsty MacColl, sudjelovao je kao gost na albumima Bowiea, Iggy Popa, Kate Bush, 1995. se ponovno pridružio Mindsima za potrebe albuma "Neapolis" odradivši turneju, ali na zadnjem koncertu Scotland Rocks For Kosovo 1999. u Glasgowu stare nerazmirice su došle skoro do ekstrema. Forbes se sukobio s bubnjarem Mel Gaynorom i malo je trebalo da se ne potuku na pozornici. Ostatak benda je izjavio kako im je to bio najgorih sat vremena nastupa u kome je netrpeljivost došla do klimaksa zaključivši da je najbezbolnije udaljiti ga iz benda. 2005. okupio je stare prijatelje iz benda, također 'izgnanike' - klavijaturistu Michael McNeila i bubnjara Brian McGee-ja otpočevši pod nazivom XSM koji je potrajao svega do 2007., a također se obreo i u škotskoj supergrupi Fourgoodmen. Posljednja destinacija bila mu je Derek Forbes Band sastavljen od članova Spear Of Destiny, Fosterchild i American Vynil s kojim je od 2015. do 2017. neprestano nastupao po istočnoj obali USA. Tek 2016. je realizirao prvi samostalni album "Echoes", no od nekakvih očekivanja dobili su se samo remiksevi 11 starih pjesama Simple Minds iz perioda 1978-1982 u kojima i on ima autorsko ravnopravni doprinos kojeg mu nitko ne može oduzeti. Na promotivnoj turneji svirali su mu bivši članovi China Crisis (bubnjevi, klavijature) i Natalie McCool (gitara). Ovaj projekt ZANTi s Anni Hogan koja je radila s Marc Almondom & The Mambas i bivšim 'kraftwerkovcem' Wolfgang Flurom nastao je sasvim slučajno u Liverpoolu kad su se susreli u dvorištu jedne anglikanske crkve shvativši kroz razgovor da imaju poprilično toga zajedničkog u glazbenim stremljenjima. Forbes je već na prvu probu donio gomilu pedala i gitara, a ona synth i ritam mašinu, te su kroz sessione skladali ovih 8 pjesama unakrsno se izmjenjujući na vokalima. Posebice je zanimljiv taj segment s obzirom da u Mindsima nikad nije niti riječ izustio u mikrofon, tek se povremeno u spomenutim gostovanjima pojavio kao sporedni vokalist, pa je iznenađenje tim veće što uopće nema nepodoban vokal. Raspon mu je u bariton-tenor registrima, u nekim pjesmama zazvuči poput mračnijeg Dave Gahana, a u uvodnoj, najreprezentativnijoj "Scream machine" čak i vrišti s baritonskim baršunom a'la Barry Adamson. Ta stvar je ujedno i najčvršća kojom se daje nada kako ona slavna kreativna epopeja stvaranja post-punk/dance-rock elektronike 80-83 još nije do konca okončana.



Međutim, nadalje, praktički više ništa od toga jer ostatak materijala čine u suštini čiste elektronske teme povremeno prošarane gitarama. Standardno uštiman zvuk ritam mašine koja djeluje poput kompresiranog živog bubnja (bez prelaza) s mnogo upliva ambijentalnog klavira, synthova i lijenih kombinacija gitarskih staccata, kratkih riffova i gain legata isplivavaju u snenoj "Lonesome" na tragovima matičnog mu benda iz 21. stoljeća ukrštavajući prvi duet s Anni koja ima nježan sopran. Pjesma jest radiofonična, ali je istovremeno isuviše prosječna da bi ostavila dublji pečat. Laganija "Will you be mine" s Depeche Mode relacijama zadnjih 5-6 albuma mračnije uronjava u emotivne preokupacije bogatim pasažima režavih synthova i pozadinskih psycho eksperimenata (čak ima i guitar hero solo nalik na Pink Floyd), dok se onaj njegov čuveni bas ponovno revitalizira u umjerenoj, također psihodeličnoj "Head sounds" kao izvučenoj iz vremena "New Gold Dream '81'82'83'84" albuma poput pjesama "Someone, somewhere, sommertime", "Hunter and hunted" ili "King is white and in the crowd", a u njoj je Anni vodeći vokal. Prijatni dance-pop "Planet sweet" mainstream usmjerenja kapilari široki opseg utjecaja od Pet Shop Boys, Electronic, Beloved, pa i Ultravox, no izdvaja ga ponovno neobavezno zavodljiv vokalni duet, naslovna "Broken hearted city" kao i završna "Universe of love" ponovno šetaju letargijom, ovaj puta solo klavira i Forbesovog 'Gahanovskog' glasa s ambijentalnim uletom gitare razvivši se u mini simfoniju, a za pretposljednju "Paris vortex" se Anni potrudila priuštiti jednu od najsenzualnijih arija na albumu oivičivši je nezaobilaznim laganim acid-house figurama klavira i synthova davši Forbesu prostora za sanjive gitarske improvizacije. Ne može se reći da ovih 35 minuta nema svoju srž i smisao. Fine su ovo mainstream pjesme s dorađenim linijama u minimalističkim gabaritima, ali od takve velike bas legende dobilo se samo desetak minuta konkretnog pletenja i odriješitog ritmičkog elana s kojim je bio prepoznatljiv. Daleko više se upustio u komponiranje koje također ima svojih vrlina s ozbiljim lirskim preokupacijama na bazi emocija i blagih podsvjesnih konotacija na nježnoj razini Sylvianovih solističkih pop pjesama, naravno, ovo je daleko pristupačniji rad od onog solističkog Jim Kerra "Lostboy! AKA Jim Kerr" (2010, UK no.94), ali činjenica koja stoji jest da se ponavlja ona stara saga nekadašnjih velikana koji na stranputice solističke karijere i baš ne mogu računati osobito jer im manjka onaj pogon i onaj identitet stvaralaštva kojeg su imali u njima daleko sretnijim i uspješnijim vremenima premda su između njih vladali bezbrojni kreativni sukobi.

Prijatni elektronski pop s gitarom za mirno starenje i moguća radijska emitiranja. Prenježno i apatično...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/04/2019