Prvo sam pomislio da je ovo neka frakcija benda Radio Aktiv, onako čisto kad vidjeh ime, te očekivao neki reggae, ska, punk, rock, pop. Počne prva stvar, ujedno i singl "Castaway" sa zašpilanim gitarskim distorzijama i disonantno odvaljenim kaubojskim vokalom ko' da je drugovao s Dwight Yoakamom na nekom urbanom ranču Kentuckyja cugajući vatrenu vodu, kadeći tobacco i žvačući suhu govedinu. Hm, čudno, baš se ne sjećam da je bend tako zvučao, ono drugačije, pa valjda je to solo izlet nekog iz benda. No, nije. Ovo je solo rad Nikše Lovrinića, gitariste i vokaliste Slow Motion Suicide, benda o kome već jako dugo nema nikakvih novina. Objavili su istoimeni debi album još ujesen 2016., godinu kasnije nastupili na 12. InMusic Festu (gledao sam ih u trula višnja odijelima), neko vrijeme svirali i onda utihnuli. Nikša je potom levitirao između Zagreba i Londona pokrenuvši ovaj vlastiti projekt, prilično nezamijećeno koncem prve pandemijske 2020. godine realizirao EP "Perfect Pitch For The Lonely", a onda se bacio na stvaranje ovog kompletnog albuma u kome su mu partneri bubnjar Pavle Gulić (Pipsi, Lika Kolorado, Malady Lane, delapse), gitarist Marko Kostić i basist Naranča kojeg nije potrebno posebno predstavljati čak niti pravim imenom jer je radio s brojnim izvođačima unazad dvadesetak godina i imao sijaset bendova od Death Disco preko Hemendex do ESC Life.

Produkt je vrsne kakvoće s ovakvim muzikantima koji znaju zanat, to jest, nije onaj stereotipni kantautorski s trubadurom na gitari što tu i tamo ima pripomoć sa strane kada mu se pričini da nekim suhoparnim legatima valja dodati poneki instrument za popunu infrastrukture. Bendovski aranžiran, album donosi prije svega čvrstu i kompaktnu svirku retrospekcije široke lepeze rocka od 70-ih naovamo izbjegavajući ne samo klasičan AOR i mainstream, nego i čitav niz prohujalih trendova i njihovih podvrsta, mahom agresivnih. Figurativno rečeno, ima tu stanovite kaubojade koja ulazi u post-rock, mekši post-grunge koketirajući s pub rock, college rock i britpop elementima, a sve zavijeno u kontemplaciju indie-rocka, elem, kombinacija je takoreći od The Eagles sve do Foo Fighters i amerikaniziranog U2 zvuka kojeg su plasirali na ultimativnom "The Joshua Tree", a sve skupa tu ima brojnih utjecaja i finesa da svaka pjesma podsjeća na mnogo toga što se odavno čulo i danas predstavlja postmodernistički sklop baladičnog raspoloženja koje preferira određenu originalnost vlastitog zvukopisa.



Taj spomenuti uvodni singl nošen je najsnažnijim potencijalom, slobodno ću primijetiti s U2 zvukom u prpošnije razvaljenoj gitarijadi stadionske himne što se primamljivo giba nazalnim vokalnim arijama, tipično kaubojskih, a to je Nikšina prepoznatljiva konstitucija koja je unikatno uočljiva među stotinama pjevača. Plesna, takoreći dance-rock stvarčina "Razorblade" još više vuće na U2 i njihove brojne imitatore, svjesne ili ne, ali to nije nikakav 'palac dolje' jer ima specifičnu farbu poletnosti, dok je naplavljena frustracijama "Train" uronjena u mekši post-grunge. Striktno baladičan faktor ipak je najviše zastupljen: "Postcards from my nightmare" otkriva još jedan segment - piano sekvence što se tu i tamo provlače staccatima uz 'gain gitare, pa "Brother" koja izranja upravo iz prozračnih piano tonova u pop ljepoticu s armagedonskim akcentom ovog 'apocalyptic & insane' svijeta. "Fortress made of ice" nekako previše nalikuje šprancama Oasis (ustvari The Beatles manira), čak su dodani i sintetički gudači u dočaravanju depresivne pandemijske mučnine 'these machines keep my lungs alive/... it's a cold device', a ima i čistih akustara poput letargične bittersweet "Queen" za sentimentalku u parku s društvom i flašom whiskeya raspredajući o neispunjenim emotivnim čemerima. Mada nije u laganom, već umjerenom, ubrzanijem tempu, "Make believe" nastavlja vrlo sličnu tužbalicu o 'relentless my majesty/... dance for me, softly and sickly', a onda naposljetku dođe i iščekivani romantični finiš "Orgasm wishes" da nije baš sve tako poludepresivno i disfunkcionalno jer je glavni junak čudnovati boem "Vagabond", kako kaže, 'klaun sretnog lica cirkuske nakaze'.

Intimističke konceptualnosti, ovih 40-tak minuta prikazuje nekoliko karaktera romantičnog zanesenjaka, tihog buntovnika revoltiranog patetikom i emotivnim neskladima progovarajući poetskim začkoljicama otvarajući sitne iskričavosti slikovitih alegorija i metafora. Da je striktan kantautorski, kako sam spomenuo, trubadurski rad za solo gitaru, bio bi prejednostavan i monoton jer takvih emotivnih, melankoličnih lamentacija u rocku, osobito onih s prefiksom folk i country (ajde i americana) ima na vagone. Prateća sekcija je dala veliki doprinos poboljšanju osnovnih performansa, valja spomenuti da je na pratećim vokalima gostovalo 5 dama među kojima je i Dunja Ercegović, istina, tek malo uočljiva, a kako će vrijeme pokazati, otkrivati će se pravi aduti ciljani za komercijalnu potrošnju. Vjerojatno i njena suradnja.

Naslovi: 1.Castaway, 2.Postcards from my nightmare, 3.Razorblade, 4.Brother, 5.Fortress made of ice, 6.Train, 7.Queen, 8.Make believe, 9.Orgasm wishes, 10.Vagabond

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/03/2022