Mark Lanegan, ako je i tih nikada ne miruje, a nakon nepune godine od posljednjeg koncerta koji je prošlog studenog održao u Pauku dolazi u Zagreb. Od tada je izdao tri albuma.
Osim sjetnog "Mark does Christmas" kojim je uglazbio prošli Božić, snimio je "Black Pudding" s blues gitaristom Duke Garwoodom i samostalni album covera "Imitations".
Album covera je svojevrsno odavanje počasti svojim autorima i glazbi kao takvoj, a sam Lanegan za ovaj album kaže da je svoj izvor našao u fonoteci svojih roditelja.
Zanimljivo je da je ovo drugi Laneganov album covera, nakon I'll take care of you iz 1999, ponovo uz Martina Feveyeara u ulozi producenta.
O inspiraciji za Imitations kaže: "Već duže vrijeme želio sam snimiti ploču koja bi stvarala isti osjećaj kao stare ploče mojih roditelja sa orkestralnim aranžmanima koje su zvučale tužno, bez obzira da li su bile tužne ili nisu."
Oduvijek, Laneganova glazba ostavlja na mene takav dojam, možda ne čak ni tuge, nekad je to čežnja, sjeta, nekad je tuga, nekad je ljubav nekad je strast.
Mark doista umije izvući emociju svojim osebujnim istrošenim vokalom, kojim kao da daje neku svoju nijansu i patinu svakom tonu kojeg otpjeva, kao da pjeva sam osjećaj.
Iako je inspiraciju našao u starijoj glazbi, album otvara "Flatlands" Chelsea Wolf sa njenog prošlogodišnjeg albuma " A collection of acoustic songs", a koja je u njenoj izvedbi krhka i nježna gotovo transparentna, a Mark joj je u svojoj izvedbi dao jednu novu dimenziju, čvršću ali jednako lijepu. Ipak mislim da bi "Flatlands" novi i puni sjaj doživjela u duetu Marka i Chelsea.
Flatlands nas vodi do She's Gone klasika Verna Gosdina koji meni čak ljepše zvuči obojana Markovim vokalom, kao da dok pjeva "Mountain shouldn't stand so tall, Summer shouldn't turn to fall…." dublje ocrtava prazninu koju je draga ostavila kad je otišla.
Deepest Shade je pjesma Twilight Singersa, jednog od bendova ili projekata Markovog bliskog prijatelja i suradnika Grega Dullija koja nikad nije našla mjesto na nekom službenom izdanju, a Mark ju je u ovoj verziji smjestio uz nešto bogatiji orkestralniji aranžman koji joj daje patinu i smješta je u neko starije vrijeme skoro uz bok You only live Twice Nancy Sinatre.
Bondovska Samo dvaput se živi u originalu bogato aranžirana doživjela je pak drugačiju sudbinu te je uz zvuk akustične gitare u potpunosti ogoljena te oživljena u jednom potpuno novoj minimalističkoj atmosferi uz Markov šaptajući glas.
Sinatrina Pretty colors se nastavlja u istom raspoloženju, uz zvuk metlica koje nježno kližu po napetoj koži u pozadini i meni je zaradila skoro pa vrh ljestvice glazbenih brojeva ove ploče koji te momentalno vuče da doista zatvoriš oči i vidiš boje kako se igraju i osjećaje koji se provlače između ..tuge, sjete i blaženstva koji dolaze nakon njih.
Iako je ova ploča mješavina starih i novijih skladbi Lanegan ih je igrom aranžmana vrlo vješto spojio u cjelinu u kojoj se glatko nižu jedna za drugom uvlačeći vas u neko prošlo vrijeme.
Brompton Oratory Nicka Cavea & Bad Seeds je sama po sebi "A beauty impossible to define", a s Markovim dodirom dobila je još jedan sloj ljepote.
Možda je upravo Andy Williams taj koji je ostavio najupečatljiviji osjećaj tuge uz gramofon roditeljskog doma jer se na Imitations nalaze njegove Solitaire, Lonley Street i Autunum Leaves kojima je Lanegan udahnuo novi, a opet sjetni, topli ton.
Élégie funèbre, francusku šansonu Gerarda Manseta iz 1970, već dovoljno tmurnu i tešku samu po sebi, Markov je francuski za koji ne mogu reći da teče, učinio još težom i mračnijom i mogu reći da mi je ovo najslabija točka Imitationsa. Ili možda jednostavno nisam na tom mjestu da razumijem tu dubinu.



I'm Not the Loving Kind koja je i najavila "Imitations" , maestralno je izveden klasik Johna Calea.
Imitations je ploča koju mogu zamisliti kako sjeda na gramofon, kako se igla spušta i uz lagano krckanje nas uvlači u svoj svijet kojem se potrebno potpuno prepustiti da bismo mogli osjetiti tu atmsferu i osjećaj tuge koji je Lanegan pokušao oživjeti. Uspješno.

edi // 21/10/2013