Prošli album "For Those That Wish to Exist" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30367 im je zasjeo na UK no.1, singl "Animals" je uspješno prihvaćen u Americi gdje im očito ide puno bolje nego ranije, ali uspjeh nije mjerilo vrijednosti. Publika im se raskolila, kritičari ih sve više degradiraju, stari fanovi okreću leđa, a sve je to zasluga taktiziranja od prerane smrti Toma Searlea kada je bend odlučio nastaviti nevoljko se opirući kapitulaciji gurajući pogibiju kao ključni efekt uspjeha. Spočitavale su im se nezrele adolescente furke, sada tvrde da više nemaju 18 nego 34 godine i nije im ljutnja prioritet nego daleko složeniji osjećaji, da bi dan prije izlaska ovog albuma izjavili na društvenim mrežama kako ne shvaćaju bijes kao jedini inspirativni pokretač trabunjajući o umjetničkoj slobodi prikazavši koškanje, nesigurnost i nesložnost unutar benda. Jasno je, da je Tom živ, bend ne bi išao ovim kolosjekom mada je to jezivo razmišljanje, evo po treći puta iako im se prvi album bez njega "Holly Hell" (2018, UK no.18, USA no 89) smatra nadomak savršenog s iscrpljujućim metalcoreom na izdisaju. Sada rade prilične zaokrete, ali unatrag. Ovdje nemaju mnogo toga ponuditi starim fanovima: strogi aranžmani, generička programiranost, mainstream trikovi kolutanja očima, glumatanje empatije i potištenosti sigurno nisu napadi uzbuđenja. Fokusira se na velike refrene, žestoke rock riffove i oštru elektroniku sakrivajući se iza 4 izabrana singla "When we were young" (prvi UK top-100, no.93), industrial mišung Rammsteina "Tear gas", "Deep fake" (s previše Bring Me The Horizon aditiva) i "A new moral low ground" uglavnom tjeskobnih raspoloženja za otvoreno kibiciranje široke audijencije kojima metalcore nije glavni žanr.



U cjelosti sažimajući, od 11 pjesama ovdje ima koliko-toliko solidnog materijala poput dvije laganije reciklaže, umješno povezane "Burn down my house" i "Doomscrolling", gromoglasni zbor "Born again pessimist", ali zato ima i najlošija pjesma koju su ikad napravili - "Spit the bone" okrenuta u dance fuziju Depeche Mode "Personal Jesus" spojenih s Marilyn Mansonom. Sve varira između bljutavog i previše umivenog, upristojenog, te intenzivnog stilskog pada u srednje tempove s upitnom kakvoćom što gravitira ka beznačajnosti i bezopasnosti, bez tragedije, satanističkih primisli ili opstruiranja neke pseudo bijede. A ako se pogleda unazad, sjetiti će se vremena kada su istraživali tehničke i math inovacije nadmetavši se s prvacima Bring Me The Horizon čiji "Sempiternal" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17350 još uvijek nakon skoro 10 godina odzvanja kao vodeća influencija. Ako se sjećate, baš su oba benda trebala nastupiti u zagrebačkoj Močvari 14. lipnja 2011., no otkazali su zbog loše koordinacije dokumenata na carini. Mladići nisu znali da Hrvatska tada nije bila dio EU.

Elem, ovaj album nema magiju otkrivanja. Dođe kao roto roman koji se pročita i s njime pripali oganj. Arhitekti sve više zaboravljaju da su bili metal, a mala je vjerojatnost da će se vratiti u njegovu istinsku katarzu.

Naslovi: 1.Deep fake, 2.Tear gas, 3.Spit the bone, 4.Burn down my house, 5.Living is killing us, 6.When we were young, 7.Doomscrolling, 8.Born again pessimist, 9.A new moral low ground, 10.All the love in the world, 11.Be very afraid

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 21/11/2022