Sjećate li se Dobrog Isaka iz Niša? Bili su posve nepoznati bend sredine 80-ih, vratili su se kratkotrajno na scenu sjajnim reizdanjem "Mi plačemo iza tamnih naočara" (PMK Records, 2009) i ponovno nestali.

Njihovi novi nasljednici su im najbliži susjedi, momci iz Pirota koji relevantno nastavljaju post-punk/gothic priču, ali na engleskom jeziku i to u znatno suvremenijoj varijaciji. Sastav čine Ivan Vasić (vokal), Slobodan Aleksić (bas), Ivan Rosić (gitara) i Vladimir Petrov (bubnjevi), a veliku i značajnu podršku u glazbenoj infrastrukturi dao im je Milan Panić zadužen za klavijature i harmonije koje se službeno navode kao FX & sampler. Ovo je koliko se može shvatiti postava koja je snimala album (barem se tako navodi), no u rošadi, današnja ekipa je osim Vasića i Panića nadopunjena s Dan Radenkovićem (klavijature), Stefanom Potićem (gitara), Bobanom Tošićem (bas) i Sašom Đorđevićem (bubnjevi). Za razliku od Dobrog Isaka, ovo djelo od 52 minute je jako dobro snimljeno i producirano, dakako u skladu s vremenom 21. stoljeća i iznimno kvalitetnom tehnologijom koja je na raspolaganju. Ekipa se zaista trudila ispolirati zvuk i tu im svaka čast. Zvuči svjetski bez ikakve primisli da su to nekakvi demo čobani s Balkana, odnosno, ovdje se suočavamo sa revivalom na modernizirani način.
Kroz 10 pjesama fiksira se mračni post-punk refleks u nekoliko vitalnih epizoda od jasnih utjecaja Joy Division, Mission, The Cure, Siouxsie And The Banshees, ponekog psihodeličnog uboda Echo And The Bunnymen (potencijalni hit "Falling forever"), nezaobilaznih referenci na Mizar sve do ranijih radova Interpol. Također se ne može smetnuti s uma ili prešutno-nagluho ne osjetiti dah groove elemenata mada s metalom nemaju ništa zajedničko izuzev ponekog žešćeg riffa. Glazba im je nošena prozračnom gothic atmosferičnošću, pasažama staccato gitara (pomalo i s post-rock fazonom), bogatim ambijentalnim harmama synthova, piano melodijama, samplovima i elektronskim premazima, te je vrlo interesantno promotriti da se aranžmanski ne drže u suhoparnim obrascima minimalističkih repeticija, već su puno pažnje posvetili i odmaku u kompleksnije kompozitorske formate kao da su dobar dio tehnološke potkovanosti usvojili od sasvim drugačijih žanrovskih opservacija progressiva, primjerice Tool ili Radiohead. Same kompozicije razvijaju na račun kompaktne svirke pri čemu neprekidno nešto 'novo' ispliva, te se sve čini da su mnogo vremena radili na raznim eksperimentima, tretmanima zvukova i crpljenjem kreativnih sviračkih ideja u što bolju, šareniju i homogeniju sliku. Tako se ne može reći, kao što bi se očekivalo da su basovi recimo strogo zacrtani karakterističnim sintagmama Petera Hooka, a ritam primjerice monolitnim i jednoličnim udarima. Ne. Ovi Piroćanci imaju uistinu široki raspon muzičkih spektrova gdje svaku pjesmu adaptiraju na uglavnom različitim postavkama kombinirajući mnoštvo toga (ponegdje se osjeti i funk, pa i primjesa popa) uspješno se držeći za liniju gothica, alternativnog rocka i psihodelične atmosfere kojima pridodaju različite minijature, interludije i sviračke međuigre.

Vokal je spram razvijene kompozitorske i sviračke tehnike daleko najtananiji kotačić: visok je i blizak falsetu kojeg neprekidno spušta na razinu baritona da zvuči mračnije, te nikako da ga otpusti pjevajući u karakterističnom gothic grču. Jest, osjeća se da nije prirodan. Ili nešto s mojim senzorima ne štima, ali osobno mi djeluje previše izvještačen i usiljen pokušavajući dohvatiti Ian Curtisa s leđa barem kao prateći vokal. Međutim, kako stvari stoje, on je alfa i omega koja smišlja cijeli lirski kostur i postavlja svjetonazor benda na noge, te bez njega ovaj album ne bi imao tu potrebitu autorsku snagu isto što primjerice Obojeni Program ne bi bio bez Kebre isto kao niti The Fall bez M.E.Smitha. u tom pogledu je lirski vrlo nadahnut impresijama tegoba, olovnih atmosfera, sivilom i apokalipsom s neke vrlo neuobičajene distance koja podjednako prati i pakao i nebesa. I mrakove i svjetlosti. Kontraste i krajnosti.

Svaka od ovih 10 pjesama je svojevrsno remek-djelo; kako u glazbenom, tako i u lirskom aspektu, naravno gledajući faktički na žanr (ili žanrove) iz kojeg crpe osnovnu kreativnu snagu. Prve tri kompozicije su nadorađenije: "Undone", "Basement stairs" i ponajbolja "Deep space (armagedon)" strogo sugeriraju ozbiljan stav bez ikakve mogućnosti humora, barem crnog, pa čak niti ironije nema u njima i odmah profiliraju Big Bug van ikakve zadrške u metaforičko asocijativan medij uzajamne povezanosti na svim frontovima. Dašak neočekivanosti isplivava na početku "Noosphere" s eksperimentalijama syntha i elektronike, funk basom, a daljni razvoj isklesan u ambijentalijama prati slojevita dinamika i nekolicina stilskih kolaža koji, za divno čudo, nisu igre ili eksperimenti, već iznimno razrađena i dotjerana kompleksnija potka s različitim ritmičkim strukturama. Evo, već samo ove 4 pjesme dovoljno govore da Big Bug izbjegavaju mnoštvo klišeja i obrazaca uranjajući sve dublje u vrsno izgrađenu konstrukciju koja se otvara svakim novim preslušavanjem.

Jest, ovdje će svatko pronaći niz detalja koji asociraju na štošta iz perioda post-punka i gothica, no ne treba nikako zanemariti njihovu kompozitorsku spregu koja se mijenja gotovo svakih 20-30 sekundi poput simfonijskih složenaca rocka. Tako slijedi vrsno urađena "Silent split", pa s težim hard/heavy riffovima oivičena "Delusions" u kojoj se primijeti groove 'šus' u umjerenom, skoro tromom tempu između stonera i bržeg dooma, a i hard-rock/bluesa pokazujući da nisu samo odrasli na nekolicini pripadajućih odrednica. Spomenuta "Falling forever" dođe kao odličan romantični predah poput "Bring on the dancing horses" ili starih albuma Psychedelic Furs, prvog The Stone Roses, pa i onih finih pop linija The Cars, Blondie i zaboravljenih Comsat Angels. Laganica "High frequency man" je najbliža staroj post-punk/gothic/romantics školi s obiljem psihodeličnih laid-back minijatura (prisjetite se albuma Simple Minds "New Gold Dream '81'82'83'84") i uz prethodnu je jedna od rijetkih koja prati uobičajeni 'pop' kontekst. Višedjelna "Wisp" s dugačkim piano-bar/ambijent i gotovo spoken-word naracijama, te tromim groove elementima dovedenim skoro do razine industriala opet vuće jednu sasvim drugačiju sferu, a završna "Circus" uljuljkava u psihodeliju mraka i neoptimizma popraćenog s odličnim samplingom, pozadinskim zvučnim koreografijama i malim gitarskim majstorijama isprepletenih s linijama staccato klavijatura.

Bogati glazbeni kolorit kojeg Big Bug pružaju na ovome uistinu neočekivanom i iznenađujuće maštovitom debiju, ponavljam, jako dobro produciranom i tehnički vješto realiziranom ne dozvoljava niti u jednom trenutku skretanje s artistički zacrtane putanje. Premda se ovdje nađe podosta eksperimenata, spajanja transžanrovskih elemenata, različitih, kako bi se nekad reklo, futurističkih ideja, sve je to eksplodiralo u nevjerojatno staložen materijal od kojeg se, ruku na srce, nedovoljno potkovanim, neambicioznim i neupućenim akterima redovito dešava da naprave čušpajz iz kojeg se ne mogu i ne znaju iskoprcati. Ova ekipa, koja god da je realizirala album i učestvovala na njegovom stvaranju već s prvorođenčem je napravila apsolutni 'tour de force' na ovim područjima što se tiče ovakvog zvuka i stila. Možda neće 'legnuti' baš svakome na prvo slušanje, ali ako imate strpljenja i volje da vas Big Bug uroni u svoju vizionarsku fikciju opće propasti duha, morala, civilizacije, životnih snova i mnogih intimnih kompromisa, onda će te naći jedan strašno zanimljiv opus koji svakako navodi na duhovno razmatranje vlastitog remonta u životu.

Naslovi: 1.Undone, 2.Basement stairs, 3.Deep space (armagedon), 4.Noosphere, 5.Silent split, 6.Delusions, 7.Falling forever, 8.High frequency man, 9.Wisp, 10.Circus

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/05/2014