Zagrebački, relativno mlađi punk band je objavio svoj prvi album. Obradovati će vas sa iskrenom istinom o ovom pokvarenom društvu.

Prije izvjesnog vremena dokopao sam se nekolicine snimaka ovog punk banda čije ime je palindrom od Zagreba (doslovce tako, nije Zagreb, već Zagreba) i već sam pripremio dio recenzija za njihov opširniji demo opus kojeg su nazvali "Snimke od Abergaz" u kojeg su uključena tri d.i.y. singla/EP-ija sa 8 pjesama. U međuvremenu, da ne zatrpam rubriku demo-scene odlučio sam malo pričekati jer ima još cijeli niz radova koje treba popratiti, ovaj band je objavio svoj prvi album. Doduše nije nikakvo izdanje za neku od diskografskih etiketa, ali su momci odlučili objaviti album prvo kao internet izdanje, a potom ako im se ukaže nekakva prilika i za oficijelnog izdavača.

Sad jedna mala pričica... Ima tome već dosta dugo vremena kada sam jednog ljeta u subotnje veče lutao gradom tražeći nekakvu birtiju s jeftinom cugom i nekakvo prikladno društvo. Nekakvi mladi momci su se tu našli i krenuli smo u Purgeraj, ali kako je bio upad u klub, nismo ga htjeli platiti pa smo umjesto toga u parku popili pive kupljene na obližnjoj benzinskoj stanici, razmijenili brojeve mobitela i pokupili se doma. Nije prošlo dugo, jedan od tih momaka, Dario, rekao mi je da svira u bandu Abergaz i ja sam ga pozvao na jedan kućni session koji je rezultirao time da se njegov glas pronađe na mojem albumu. Kasnije, kada je moj album objavljen, tražio sam ga na koncertima Abergaz, ali on više nije bio u bandu. Promijenio sam mobitel, nešto sam prćkao s brisanjem brojeva i izgubio sam kontakt s tim dečkom. Šteta. I onda sam našao band na internetu sa njihovim snimcima...

Okey, band je od početnih opskurnih obrazaca iz kojih počinju svi punk/hc bandovi izrastao u vrlo moćnu ekipu koja pokazuje zube i iz underground prizme na najjednostavniji način prikazuje društveno-političke i socijalne probleme. Oni su kao i najveći dio Hrvata (a i ostalog ex-Yu stanovništva) predstavnici napaćene, opljačkane, prevarene i izmasakrirane nacije i to ne skrivaju iza nikakvih šminkerskih degustacija, već idu ravno i svijesno u suštinu problema bez ikakve fiksacije ili sofisticiranosti po sistemu 'sjekirom u glavu'. Nema druge. Na album su uvrstili svoje stare pjesme "Batine", "Linija između slobode i tiranije (L.I.S.T.)", "Šest šest šest", "Siromah u duši", "Demokracija", "Zašto pisati stvar za svoju trebu" (snimljene 2008) i najavni, recimo singl "Ne glasujem" (u stilu ranog hc Overflow) koji je bio putem interneta odaslan svim njihovim prijateljima i poznanicima kao bojkot protiv izbora u Hrvatskoj 2009. Sam tekst pjesme kaže ' Od kada sam punoljetan govore mi da nekog biram, ali ubrzo sam shvatio da ne vidim smisao/ ne glasujem - jebeš HDZ, ne glasujem - jebeš SDP, ne glasujem - jebeš ih sve, ne glasujem - jebeš izbore... Jer iako se promjene ljudi, princip rada ostaje, pa zašto da glasujem za gamad pokvarenu?... jebeš obećanja, gade mi se svi, ne glasujem jer tu nema demokracije'. U pravu su momci, svu ovu gamad pokvarenu treba ignorirati i inteligentno prešaltati u drugu općinsku ligu zadnje kategorije gdje igraju kvartovi sa okolnim selima i novoosnovanim klubovima koji čak nemaju niti dovoljno igrača za jednu utakmicu pa igraju turnir-prvenstvo za odojak i gajbu pive. Onako nešto kao što se dogodilo u Francuskoj za vrijeme Voltairea koji je povukao dobar dio inteligentne nacije za ignoriranje kraljevskog dvora koji je s vremenom ostao samo simbolom aristokracije. Nema tu kruha više, prepoznali su i ovi mlađahni punkeri, sve je to isto doslovce sranje koje nam se događa iz dana u dan, iz godine u godinu. Ma kakva demokracija, gdje tu narod vlada dok premjer daje ostavku nakon silnog lopovluka? Ovakvim bandovima treba dati podršku jer govore istinu u pravom momentu na pravi način. Jest, ima u tome i anarhizma, ali kroz njihove tekstove isijava pozitivnost sirotinje koja je od strane političara svedena na razinu najobičnijih robova. Rob da bi radio okovan u lancima treba dobiti vodu i nekakav kruh da bi fizički bio sposoban podnositi rad i teške fizičke torture, često je bio bičevan zbog neposluha, no u današnje 'suvremeno' doba stvar je još gora. Bičevanja i torture su se pretvorile u mazohizam politike i hedonizam vlade koja se bogati na radu robova kojima ponekad ne daju ni kruh, ni vodu. Vladaju svime što može utjecati na svjetonazor društva; pošteni novinari koji pišu istinu dobivaju otkaze u velikim nakladničkim kućama, u medije nam trpaju svoje govnarije od kojih se ne može više disati, stalno nas bombardiraju sa lošim vijestima iz tuđeg susjedovog dvorišta da nam se otvori vidik u svijet koji nigdje nije ružičast, sve firme koje su nekada zapošljavale stotine i tisuće ljudi (uz njihove porodice) doslovce su razjebali, rasprodali, pričaju kako je natalitet u Hrvatskoj opao, da ćemo kao nacija nestati s lica zemlje za nekoliko stotina godina, a žarko žele da uđemo u tu usranu Europsku Uniju... Ja im ništa ne vjerujem, sve su to lažovi, lopovi, masoni, prokleti hohštapleri koji nas sistematski uništavaju gradeći svoje vile, zamkove, ljetovališta, hotele po Jadranu i prebacuju novac na adrese kojima niti najpošteniji Blek Stena, Komadant Mark, Zagor, Tex Weelher, Judas (stari Pinkerton agent), pa i Mali rendžer s Frenki Belevenom i Ani 4 Pištolja nikada ne bi mogli ući u trag. Živimo kao Grupa TNT. Broj Jedan nas pljačka, laže, krade, jednom godišnje nam plaću daje... i šalje nas da za njega dostojanstveno izvršimo zadatke koji su uglavnom od velikog značaja. Bez obzira bila to operacija 'Superhik', 'Centurion', '12 umjetnika', 'Trio fantastikus' ili bijedni 'Doktor Rakar' koji je u principu želio napraviti dobru i pozitivnu stvar. Elem, tekstovi ovog banda Abergaz su opako oružje i u downloadu ih dobijete kompletno. Ne bih htio o njima razglabati jer sam veliku većinu toga već obrazložio svojim riječima s drugih aspekata koji su otprilike isti. Zamislite si da slušate Bob Rocka kako bijesan sebi u bradu govori protiv Broja Jedan. Nego glazba i izvedba...

Abergaz na ovome albumu imaju 16 gnijevnih punk-rock/hc pjesama koje su sasvim solidno snimljene periodu od 31.5.2009. do 27.6.2009., u studiju Decibel sa produkcijom Mladen Maleka i samog banda. Imali su i na svojoj myspace stranici jedno dva tjedna oglas-natječaj da traže idealno riješenje za omot, te da za to mogu samo skupiti 50 kuna za najidealniji design. Kako god, album je pravi nepatvoreni punk-underground s lucidnim vokalom pjesnika, gitariste i vođe banda Njec Hranjecom koji zvuči na neku čudnu foru poput Jello Biafre, pogotovo kada mu zadrhti vokal u krajnjem ludilu tekstova koje ispjevava i u koje je uvjeren 100% ("L.I.S.T.", "Političke parole", "Opalim vas!!!", "Želim živjeti", "Siromah u duši"). Njec nevjerojatno dobro zvuči kao vokal, ima trenutaka gdje u vrlo kratkom trenutku izbaci i po desetak stihova iz prve, te se može bez ikakvih muka ubaciti i u najbrže hip-hop MC-ijeve (pogotovo u pjesmi "Batine"). A teksta koliko očeš... Gotovo tokom čitavih 35 minuta trajanja albuma, vokal i tekst ima stalno nešto da kaže, govori i bijesno komentira na punk način sirotinje svo nezadovoljstvo koje vidi oko sebe. Album nema hitova nego adrenalina ('U slobodnome svijetu bez tiranina gdje ritam života u mojim prsima svira, gdje nema stresa nego adrenalina koji pumpa život, umjesto mira...'). Pjesme su odreda sjajne, u pravom prljavom punkerskom izdanju kojim nastavljaju onaj legendarni niz započet još sa Motus prije dvadesetak godina i prvim albumom Hladnog Piva "Džinovski". Jedina koja odudara od cijelog materijala je pjesma "Lucidan san" koja ima reference rocka '60-tih, new-wavea i naravno nezaobilaznog punka, te se može nametnuti i kao prljavi radio hit kakvog nisu imali The White Strips, ali to Abergazu niti ne pada na pamet. Ima tu i zafrkancija poput "Seksualno zapostavljen", "Zašto pisati stvar za svoju trebu", "Oš kebab" i "Ako se želiš smijat" koji se nalaze na samom kraju albuma. Ali, to su doslovce cinična samoironična šegačenja poput humora koji se nekad nalazio na onim prvim izdanjima Alan Forda. Ono što je u prvom dijelu albuma je sjajan punk materijal, bez obzira na kvalitet snimke i produkciju, bolje od Termita, Parafa, Pekinške patke i prvog Prljavog kazališta. Ovi momci znaju što ih ždere u životu i o tome govore, a ne kao svi mi nevinašca koji šutimo jer se nečeg bojimo. Obični smo robovi tiranije, skoro bez kruha i vode.

Svaka vam čast Abergaz!

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/08/2009