Dosta dugo se Abergaz nije javio s nekim novim izdanjem. Imali su znatne promijene postava (Puljko - bas, Umbe - bubnjevi), Njec je svašta švrljao, čak i zajebantski po shemale teritoriju bez osobitog učinka, a posljednji EP "Sagorijevanje apatije" (2013) i nije baš bio neki biser poput prethodna dva uistinu sjajna albuma. Kao što je i najavljeno, novi album "Proboj biti postojanja" zamišljen je da se objavljuje u etapama, pardon poglavljima u EP varijantama, a kako je ova prva ruta izbačena u eter još nadomak proljeća 2015. isprva se činilo da će naglasak biti na oprobanoj kurentnoj internetskoj fori, odnosno nekadašnjem maxi-single sistemu izdavanja studijskih snimaka kada su alternativni bendovi u težnji potpirivanja 'prave vatre' uz jednu-dvije potencijalne hit skladbe nudili, davali i prodavali otpatke. Njec je vrlo promoćuran i ne dozvoljava si takve stare šablone premda je svjestan da i s njima može mnogo toga napraviti. Naprotiv, evo, u ovome slučaju napravio je logičan potez - podario je 5 novih studijskih pjesama, vrlo kratkih, tek toliko da si fanovi poslože prvi mozaik kojeg čeka još nekoliko iznenađenja.

S ovom novom tročlanom postavom Abergaz glazbeno ne zvuči osobito kreativno kao na spomenutim dugosvirajućim radovima. Sve je to i dalje osnovni teritorij hardcore-punka s tek blagim pomacima i još blažim odmacima, u principu, debelim stagniranjima i repeticijama starog gradiva od Dead Kennedy's, Exploited, Minor Threat i kompanije. Tek tu i tamo Njecova gitara proizvede neki zanimljiviji riff ili zvučnu aplikaciju, ali temeljna ideja očito nije na progresu glazbe, onakvom kakav je vidio Rotten nakon raspada Sex Pistols ili The Clash poslije prva dva albuma. Tu se nema o čemu pričati, uštekaš gitaru i šibaš najjednostavnije riffove, a Njec se očito voli s time igrati vrlo površno u svojim sve zrelijim godinama, čak i bezidejno možda priželjkujući da dočeka kao stari punker 50-tu godinu ostavši dosljedan svojoj eminenciji punk etike poput Anti-Nowhere League ili UK Subs. Ili Chuck Berryija koji je i u starim danima na koncertima morao svirati "Johnny be good" i imitirati pačji hod, a to mu više nije dobro išlo pretvorivši se u karikaturu samoga sebe mnogo puta rekavši 'ljudi, pa ja odavno nemam više 25 godina'. Ok, to je njegov izbor beletristički najjednostavnijeg punka. Akcijskog filma koji je odgledan već tisućama puta, koncerata na koje se više ne isplati dolaziti jer znate scenarij, odlazaka u birtiju gdje se stalno raspredaju iste priče, prepucavanja likova koji arogancijom pokazuju svoj primitivizam pokušavajući vas uvući u njega, bespotrebnim okupljanjima po zagrebačkim destinacijama s gomilama uglavnom pijanih ljudi od kojih se ponekad može i nešto dobro saznati, narodskim rječnikom rečeno - dangubljenjem bez ikakve svrhe. Tu si jer nemaš kuda drugdje. Svi bi mi i na more i htjeli bi imati barem nekakav auto, stan, neki solidan konto u džepu ili na bankovnom računu koji garantira da do iduće plaće, ako je barem imamo, nećemo biti gladni, te da možemo raspravljati bicikl podmazujući ga zakrpavajući gumu fučkajući neki bezbrižan evergreen, kako nam padne na pamet. A na šporetu nam se kuha lonac graha. I da je barem u njemu još nečega. A može i na salatu, solo s komadinom kruha. Samo kad bi imali za ocat i ulje. U katastrofalnoj situaciji kad nemaš od čega živjeti jedino što možeš jest da vrištiš i da se u gomili obespravljenih pronađeš svojom ludom fikcijom spasenja na ne znam koji način. Formula za izlječenje totalno opelješenog, a i otuđenog naroda postoji samo u filmovima i bajkama, filozofskim raspravama, sociološkim disertacijama i ponekoj konkretnijoj novinskoj kolumni.

Njec sve to jako dobro zna i kuži škvadru neprestano imajući na umu svoj bend crpeći nadahnuće od svih tih likova povezujući ih u svoj film punkera koji se sustavno opire primitivnosti morala zajednice i zatrovane društvene ideologije trezveno gledajući vlastitu kritiku koju nosi u glavi. 'Nije tako kako vi mislite, već je onako kako ja proživljavam', možda je trebao zapjevati svojim specifičnim drhtavim vokalom nalik na Jello Biafru, ali je zato podario 3 odlične himne, do sada jedino mjerljive s "Ne glasujem" i "Zagreb", a prva od njih je oda samome sebi, doduše egoistična, ali vrlo učinkovita - "Abergaz"(''ne, ja nisam ovdje da ti se svidim, nego da ti kažem što čujem i po sjećanju vidim, jer ovo je Abergaz!'), druga 'Fašovi odjebite' kao reakcija na sve neo-nacističke/nacionalističke ispade ('jer ja sam dijete željno ljubavi i sreće'), a ubjedljivo najveći domet ovog izdanja čini stvar "Moto kapitalizma" koja je po mome sudu najbolji, naoriginalniji i najupečatljiviji izdanak Abergaza.

"Moto kapitalizma"

'nije bitna tvoja klasa
niti tvoja nacija
nisi bitan niti ti
nego tvoja korporacija

ajoj, ajoj, ajoj, ajoj, ajoj....

jebi se Marx
imao si pravo
kada si po
kapitalizmu srao'.

S malo tekstova, dakako obavezno provokativnih i redovito bez ikakvog licemjerja uperenih ka glavnoj osovini društvenih problema Njec preskače sve one trivijalnosti birtijaških prepucavanja ne stremivši prema neodređenim stavovima bunta i prkosa radi čistog hardcore užitka. Stav mu je jasan, opozicijski prgav, sirov i neuglađen, znao je ranije biti ponekad i emotivnije raspoloženiji sklapajući pjesmaricu za ponajbolji album "Minimalizam megalomanije", ali kako stvari na društveno-socijalnoj sceni iz godine u godinu postaju sve teže i neizdržljivije, a on sve pribraniji, informacijski bogatiji, racionalniji i osvješteniji, ne dolazi u iskušenja kompromisa da se bakće zabludama naklapanja crvenih i plavih, lijevih i desnih, te one gomile koja vrišti, zapomaže i laje, a vrlo malo ujeda. Naučio je štošta u nekoliko proteklih godina, pa i shvatio Nitscheovu fikciju "Nadčovjeka" kome je posvećena posljednja istoimena skladba s konkretnim učinkom uvodeći ovo prvo poglavlje albuma u neizvjesnost iščekivanja drugog koraka.

Naslovi: 1.Abergaz, 2.L00di panks, 3.Fašovi odjebite, 4.Moto kapitalizma, 5.Nadčovjek

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/09/2015