Davor će kao prvo, originalno Njecovo ime ostati na izvodu iz rodnog lista, te se poput nekadašnjeg Tom Gabela iz Against Me!, a današnje Laure Jane Grace odazivati i voditi kao Sonja, ime koje Njec već dugo vremena koristi poput pseudonima koji više nema tu sofisticiranu svrhu 'maskiranja' jer se i javno deklarirao u ženskom rodu. Imao sam prilike podulje razgovarati s njime na koncertu "Nedovršena priča" za Ivana Antolića - Iveka u zagrebačkoj Močvari 1.II 2020. kada je opširno ispripovjedio svoju životnu storiju što se, u kraćim crtama, svodi na to da se oduvijek osjećao kao žena i stalno je morao glumiti muškarca, no sad je došlo vrijeme da taj paradoks prirode konačno stornira i postane ono što ustvari i jeste: prvo uzimajući hormonalnu terapiju, a potom i operaciju spola. Tako će, po svemu sudeći, Njec postati vrlo lijepa žena na koju će se lijepiti muškarci. Ako ste ranije primijetili (u dotiranom vremenu je još uvijek ON), znao je nositi žensku odjeću i perike koje su ga činile privlačnom i otkačenom punk djevojkom (poput frakcijskog benda Srbi), a po prvi puta je, tko se sjeća, u ženskom rodu ispisao i otpjevao stihove na trećem Abergaz albumu "Prejebeno", još tamo 2013. godine kada to gotovo nitko nije niti primijetio, a ako i jeste, onda nije ozbiljno shvaćao, a s albuma na album se sve više i više izražavao u tom kontekstu privlačeći pozornost možebitnom transeksualnom furkom kao relevantnim odjekom na aktualne LGBT relacije. Bilo je zbog toga i neugodnosti, između ostalih je skoro zaglavio čak 40 dana zatvora u vrloj, zajamčenim demokratskim i ljudskim slobodama nacifranoj Njemačkoj jer mu je bavarska policija namjestila optužnicu da je trans žena na hormonalnoj terapiji, wtf (???!!!), što bi bilo sasvim očekivano u jednom Iranu, Sjevernoj Koreji, Saudijskoj Arabiji ili Somaliji gdje ženama već na porodu odstranjuju klitoris (90% tamošnje ženske populacije je kastrirano), ali je gotovo nezamislivo za ovakvu suvremenu kolijevku europskih integracija koja je, između prvih na svijetu dozvolila organiziranje masovnih LGBT rave & techno partyja, Pride povorki i sličnih aktivnosti ističući jednakost i liberalnost neprekidno se opravdavajući za nacističku prošlost i zlodjela počinjena od kada su nacional-socijalisti došli na vlast 30-tih godina 20. stoljeća. Sve to ide Njecu, ajde da se pravilno izrazim, Sonji u prilog: ostvarila je značajan doprinos hrvatskom undergroundu, a posebice punk sceni na kojoj je najangažiranija osoba ne samo u tekstualno-glazbenom aspektu, već i u posvemašnom aktivizmu kad se god za to ukaže adekvatna situacija u kojoj valja nešto pametno, konstruktivno, borbeno, opravdano revoltirano i hrabro reći, ukazati, djelovati ili demonstrirati, dakako uvijek s izvrsno odmjerenom i probranom dozom zajebancije. A, evo ti ga sad: sva sreća što je spomenuta u "Enciklopediji hrvatskog milenijskog rocka", prvoj knjizi takve vrste u 21. stoljeću (potpisnici Zoran Tučkar i Stjepan Vrečko) s, po njima više od 330 'najznačajnijih' domaćih izvođača od mainstreama do 'potpuno perifernih' imena. Ih, ti bokca! Ali nije spomenuta kao žena i to bi mogla biti opasna mrlja jer će knjigu čitati i gutati generacije što dolaze. Ne, nije mi namjera kuditi sastavljače ovakve enciklopedije, no izostanak nevjerojatnog preobražaja, ne Kafkijanskog, nego onog pop-ističnog Amande Lear, koja, usput i nije od muškarca napravila neko žensko čudo, izostanak spomena na ovakvu uistinu zanimljivu, specifičnu i nadasve jedinstveno preobraženu osobu hrvatske scene jednako je, primjerice poput zaobilaženja i prešućivanja značaja Jello Biafre na američkoj, Joe Strummera na britanskoj, pa pokojne legende Genesis P-Orridgea ili spomenute Laure Jane Grace, a i još sijaset njih na onoj (punk) sceni koja ima bizarnije životne tijekove, opredjeljenja, sklonosti i svjetonazore. Ipak, zna se da jedan takav sistematizirani oblik evidencije traži svoj 'rejting' u općoj prisutnosti i prepoznatljivosti, ako ne i s realnim mjerilima popularnosti, barem onoj po 'klikovima' na youtube, fanovima s facebook stranice, količini downloada, a i mogućoj prodaji opipljivih nosača zvuka, te koncertnim aktivnostima u čemu Sonja & Abergaz nimalo ne zaostaju za pripadajućom konkurencijom, no to je već neka sasvim druga priča. Realna je ona koja odgovara ovome službeno 8. albumu (ukupno već 22. izdanje: +7 EP-ijeva, +4 live zapisa, +2 singla, +1 demo), jednom od najkraćih (samo 23 minute), a i tonski najnezgrapnijih do sada, jer bend već dulje vrijeme čini samo ona uštelana na dobar dio kibernetičke pomoći (konkretno ovdje, programirani ritam), te pristupa 'sam svoj majstor' snimajući nove materijale po stubištima gdje squatira, na parkiralištima trgovačkih centara ili po različitim stanovima kad se za to ukaže prilika.



Stoga, sasvim opravdano, ovaj produkcijski šupljikavi šušur nema draž onih studijskih remek djela kao što su bili "Bunt", "Minimalizam megalomanije" ili "Ideologija" (ajde, slobodno se tu može dodati i još poneki rad, ako ne i gotovo svaki) jer je zvuk vrlo sirov, no ne mora se u principu rasuđivati kompletno djelo samo po obleki i kvaliteti zvuka. Ima mnogo toga i u prljavom, rustikalnom i nepohoblanom, a tako se i doima ova kombinacija naglašenog elektroničkog ritma sa sirovim gitarskim riffovima u kojima baš i nije osobito važno oli je kompozicija nadograđena ili nije s bas gitarom koje malo ima, pa nema. Važne su pjesme, a njih Sonja ubjedljivo šamara izgrađenim literarnim prkosom u poznato kraćim, tek koji put duljim formatima do maksimalno 3 minute (najdulja je gabbersko-galopirajuća "Uhljebova privilegija" 3.20 s ironičnom personifikacijom 'ja znam da se snađem jer imam sve osnovno/ zašto sada da se bunim što je drugi unesrećen?') davši mnogo gitarskih melodičnih performansa, ali i obilje iznenađujuće složenih ritmičkih prelaza po kojima se jasno očituje kako je od nekadašnjeg 4/4 ritma i primitivno jednostavnog takta iznikla u oneman band koji se bez ikakvih problema vinuo u šarenu stilsku koreografiju uzetu iz bogate punk/hc ostavštine. No, naravno, osim što to sve ima svoju draž poput Big Blackovih albuma s ritam mašinom kada je još koncem 80-ih Steve Albini rekao kako je korištenje takve opcije prokleti posao na koji moraš biti 100% koncentriran da ne 'fulaš', ono najosnovnije kod Sonje Njec je i dalje u fokusu općeg društvenog kriticizma sa čvrsto i nepokolebljivo utemeljenim stavovima o ovome disfunkcionalnom svjetskom modernom društvu koje pokoreno Covidom-19, umjesto da se ujedini u mnogim aspektima (osobito zdravstvenim i socijalnim), već nakon svega par mjeseci pandemije pokazalo oštro lice užasnog i proždrljivog kapitalističkog megalomana na kojeg je Sonja još odavno upozorila, a ovdje i opravdano personificirala ne zataškavajući ama baš nikakav osobni kompleks. Album je, između ostalog, nastao baš u vrijeme prvog vala pandemije i (ne)tipičan je izdanak razmatranja sebe, okoline i svijeta u takvim (samo)izolacijskim i karantena uvjetima.



Prvi dio albuma ima idealno koncipirane, pa skoro bi se reklo, klasično sročene Abergaz pjesme, dakako u ovakvom formatu s mnogo žustrine u lirskom izrazu obračunavajući se s avetima prošlosti, a fakat, ovakav slučaj se na ovim područjima još nije desio, ne barem koliko znam, odnosno, važnija je fabula, a manje glazba; Sonja ionako može odsvirati kaj joj god padne na pamet u za sad, još uvijek skučenom prostoru punk/hc-a, te je sve bolja u tome (sjećate li se, nastupila je na rođendanu Terapije 14.X 2017. u KSET-u?) isporučivši odmah u uvodnoj "Nered" Bregovićevski složen epitaf prije reda 'Oj! /Kada prođe i moje vrijeme/ i više me ne bude/ kada Sunce uzme i sjene/ sve laži i istine, negdje između fleševa/ bila sam i ja šarena i živa/ negdje između zvukova/ savijala sam prostor - dobivala vremena! Disala zrak - i dimila ga nazad!' duboko zaronivši u iskrenost kakva se rijetko doživljava. Ovaj tekst bi mogao usporediti s R.E.M., Patti Smith, Elvis Costellom, vječitim optimistima koji su vjerovali da glazbom i lirikom mogu mijenjati svijet, a djelomice su ga i uspjeli promijeniti, no nakana Sonje nije srednjestrujaško podilaženje publici stvaranjem 'himni', već ono neandertalski važno socijalno pitanje - 'da li sam ja ovdje zbog vas, ili ste vi zbog mene?', a činjenica jest da je Sonja tu prvenstveno zbog nas, a ne zbog sebe, kao što niti Ziggy, odnosno pokojni Bowie nije pao na Zemlju s Marsa da bi bio samo rock zvijezda ili, kao u filmu "Čovjek koji je pao na Zemlju", vanzemaljac koji se pokušava vratiti nazad na svoju planetu, pa ga Zemljani sjebu svojim pizdarijama i oduzmu mu vid. Sonja se kroz album jako dobro zajebava, bolje od pokojnih legendi Bowiea, Devinea, Pete Burnsa (Dead or Alive) i armade muških rockera/ izvođača što su imali vrlo slične sklonosti da se pretvaraju u žensko lice (p.s. Boy George, jedan od najpopularnijih transeksualaca u pop glazbi nikad nije mijenjao identitet). Elem, prvih nekoliko pjesama osim općih naputaka o životnim stabilizacijama ("Utjeha", "Strpljenje") nosi i individualna razglabanja s premisama i kompromisima ("Neki riff", "Gandža trandža"), ali 'onog pravog' s društvenim kriticizmom tek se na momente nađe u drugom dijelu uz poneku optimističku, odvaljenu lumpenproleterskim fazonom poput "Noćne ptice", a jedna je čak i na engleskom ("&"). Tih društveno angažiranih ovaj puta i nema u obilju: tek samo "Pakao" ('pakao je biti blizu raja, a nikad u njemu'), "Sabotažom sabotaže" i donekle "Nevolja" ('i kada me ne tražiš, ja ti dođem sama').



Posve je jasno da se Sonja ovog puta posvetila individualnim, izravnim okršajima predviđajući, prognozirajući, a i projicirajući skoru budućnost sebe same, onakve kakva želi biti i kakva će, vjerojatno, biti. U tome se iznjedri uistinu moćnih stihova u ženskom licu, a kako će se stvari odvijati, može se pretpostaviti da će Sonja imati prokleto drske i sočno nafegane 'klešove & flešove' s predstavnicima suprotnog, a i sa svojim spolom, pa se čak pronaći i u onom čarobnom razmeđu kada može biti i jedno i drugo. Ostaje nam da se samo uživimo u tu ulogu promatrača i slušača, a daljnje opcije su posve otvorene i za i protiv, no teško da se može ostati pasivan jer je ona uistinu pravi raritet koji se neće samo tako lako dati smesti u ovom nesavršenom svijetu koji je prisiljava na surovu borbu za egzistenciju u kojoj se doslovce sprda cinički joj pokazujući srednji prst ironičnom šegačinom u kojoj nema ama baš ikakvih depresivnih ili sumornih vibracija. Štoviše, vedre su, zabavne, otkačene i inteligentne, a i edukativne.

"U koju laž da gledam?":
'Na webu pišeš da si vegan
Dok te ja u oči gledam
Kako uživaš
U svinjskoj kobasi

Kažeš mi da si artista
Iako ne stvaraš ništa
Osim autodestrukcije
Sebi i drugima

Kažeš da istjeruješ boga
Čak iz popa, kao barut iz topa
Iako Ga želiš naći
Više i od svećenika

Kažeš da mrziš ormaruše
Iako i sam si jedan
Reci mi dragi,

U koju laž da gledam,
U koju laž da gledam

U onu da iz šale hejtaš?
U koju laž da gledam?

U onu da pomoć ti ne trebaš?
U koju laž da gledam?

Dok si svojeg bivšeg maziš?
U koju laž da gledam?

U onu da je tu, da on mene pazi?
U koju laž da gledam?

I zašto si opet na mene bijesan?
U koju laž da gledam?
U onu da i mene izdati nećeš?
U koju laž da gledam?
U onu da me voliš, jer sam iskrena?
U koju laž da gledam?
U onu da se nećeš opet, lažima predat?

Ne smijem ti proturiječit
Jer odmah se raspizdiš
I kada sam pristojna
Poniženje samo vidiš
Nećeš nikog nadići

Dokle god si abuser
Džaba ti i password
Kada su ti traume user

Uzdaj se u se
I u svoje kljuse,
Govoriš mi dok pušiš…

Manipulacije
Istih onih dilera
Što ne mogu bez ovisnika,
Istih onih moćnika
Što ne mogu bez mučenika…

Nemam više druge riječi
Nego hvala ti za block
Radije ću sama biti
Nego pušit takav cock'



Neke od ovih pjesama su s provjerenim ranijim 'hitovima' izvedene uživo 21.III 2020. na youtube, taman u vrijeme kada je počela opća karantena zbog Covid-19, a na dostupnom snimku se jako lijepo vidi koliko Sonja u blijedo-roznoj haljini konačno uživa što je žena. Nepotrebno je naglašavati koliko je ovakva potpuno dosljedna estetika u stalnoj konfrontaciji životnih nesporazuma jednog punkera potpuno ispunjena fakcija, a ne fikcija. Sonja je to postigla: kao muškarac nikad nije bila podložna nutricionističkim hedonizmima uredno pazeći na vitko, čak i prekomjerno izglancanu tjelesnu liniju, tako da je sve osnovne predispozicije usmjerila u vitalni životni moto 'biti ono što jesi' sa čime na vidjelo dolazi pojašnjenje značenja albuma "Proboj biti postojanja". Pri tome, uredno i revno radeći, komponirajući, snimajući i objavljujući svake godine barem jedno izdanje (znala ih je nanizati i po 3-4 godišnje), od nje i Abergaza se mogu očekivati u nastavku karijere veoma, veoma interesantni i zanimljivi radovi. Čekaju se nestrpljivo naredni koraci…

Naslovi: 1.Nered, 2.Utjeha, 3.Neki riff, 4.Strpljenje, 5.Gandža Trandža, 6.Uhljebova privilegija, 7.Noćne ptice, 8.Samopouzdanje, 9.&, 10.Pakao, 11.U koju laž da gledam?, 12.Nevolja, 13.Nevolja, 14.Sabotažom sabotaže

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/09/2020