S ovolikom reputacijom, sad već i poprilično bogatom diskografijom koju paralelno održava radeći s još nekoliko bendova (Srbi, Accident, Dvajsdeka špeka…), javnim socio-političkim aktivizmom i neprekidnom angažiranošću još od prvog demo materijala "Ko bi reko da je PUNK krepo?" (2007), Abergaz, točnije Njec (Davor Hranjec, da se ne zaboravi), u nekim drugim sredinama bi već zavrijedio ne samo status kultne ikone poput Joe Strummera, Johnny Lydona ili Charlie Harpera nego i ekonomski isplative investicije. Kako koncertne, tako i one tržišne kada su tiraži čuvenih punk bendova od nekih 50-tak tisuća prodanih nosača zvuka sasvim prihvatljiv prosjek i za izdavača, a i za autora. Naravno, govorim o kontekstu USA, Britanije, Njemačke, Japana, a u novije vrijeme sve češće i Francuske, Kanade, Poljske, Skandinavije ili Rusije koje odreda i izvan granica svojih zemalja imaju horde fanova ponekih punk i hardcore izvođača, a u tu kategoriju mogu se ubrojati i bendovi iz našeg susjedstva - Srbije i Slovenije, no situacija na balkanskom regionu je u tom pogledu, vrlo dobro zna se kakva. Bendovi ovakvog angažiranog tipa jedva da uspiju na koncertima dovući stotinjak ljudi. Daleko više se cijene zabavljački punkeri s malo putra na glavi, a s puno više smisla za šarlatanstvo i egzibicionizam jer je općenito nestala čista punkerska etika klasne borbe i socijalne nepravde zahvaljujući komercijalizaciji žanra putem nekolicine razvikanih regionalnih zvijezda čije pjesme rado pjevuše i one audijencije što s punkom, pa i s rockom nemaju blage veze. A i seljačinizam je 'pojeo' mladu generaciju koja smatra da je Thompson alternativac i panker-otpadnik jer ima lošu 'karmu' u revnim, bogobojažljivim medijima. Presmiješno, čak i u vrijeme prije punka Elton Johna nazivati rockerom isto kao Gibonnija metalcom što je nekad pokušavao biti u 80-im kada je pjevao u Osmom Putniku.



Njec je tu ostao i dalje neprikosnoveno dosljedan svome stavu i životnom gardu u kome ga barem osobno ne mogu zamisliti kao prodanu dušu koja bi na račun nekog povoljnog diskografskog ugovora što bi mu garantirao daleko širi krug publike počeo stvarati komercijalno primamljive pjesme. Njegova karijera se nakon vrlo dobrog uzleta Abergaz i podrške kritike ipak svela na opskurnost. Mnogo je obećavao, no nitko nije ulagao u bend s očitim kreativnim prosperitetom da je došlo do točke u kojoj je nakon opsežnog albuma "Proboj biti postojanja" (2016) ostao bez ijednog stalnog člana. A iz privatnih razgovora s njime, znam da je na ratnoj nozi s bivšim bubnjarem, te mu nije preostalo ništa drugo nego da novi, službeno peti album odsvira sam što je dokaz njegove kompetentnosti, sviračke vještine i hrabrosti da bude jači i od samog Johnny Rottena nakon raspuštanja Sex Pistols i prve postave Public Image Ltd. kada je samo s Ketih Leveneom 1981. realizirao onaj čudnovato apstraktan i vrlo uspješan album "Flowers Of Romance". A, dakako, paralele između Rottena i Njeca su jake: mada Njec nije pobornik Public Image Ltd., lirika koju predočava na ovome albumu puna je gnijeva i srdžbe ukorijenjene u neskladnim društvenim odnosima, lošim ljudskim fikcijama o moći, kapitalističkim manipulacijama, svakodnevnici i aktualno gorućim temama s kojima se nekoć bavio i sam Lydon, odnosno Rotten vodeći prgavi medijski rat na iznimno uspješan način.

Jedina Njecova greška je komercijalna neučinkovitost i uljuljkavanje u prosječnost inače vrlo bogate hrvatske punk scene na kojoj je on apsolutni vladar, dozvolio si je da napravi toliko sjajnih pjesama u karijeri koje stoje neiskorištene, a evo, ovdje od 20 njih novih, najmanje polovica materijala ima svoju strahovitu podlogu za razmatranje najmanje kao što su rock kritičari secirali pjesme i stihove The Clash, Dead Kennedys, Exploited,U.K. Subs, Fugazi, Nomenasno, a ja bih dodao, Njec možda još i nema pojma da je predodređeni vođa undergrounda jer cijeli život bije bitku s onima koji mu život ne čine onakvim kakav bi on htio.

Njegova ideologija je sociološki razgradiva, vrlo zanimljiva, bijesna i agresivna. Prečesto sam ga hvalio, ponekad i opravdano kritizirao, ali ga obožavam zato jer je sjajan punker koji se razvija u fenomenalnim razmjerima jednog dorečenog govornika koji nije poput onih što pokušavaju imitirati Dylana, Štulića, Rottena ili Biafru. A kamoli furke KUD Idijota koje su još bile koliko-toliko OK u doba SFRJ, Hladnog Piva, Six Pack, S.A.R.S., Brkova ili komercijalnih izdanaka Rancid, Green Day i svih njihovih pop-punk/ska-punk nastavaka. Njec je provjereno čvrst autor što svoje ideale ne prodaje nikome. I ne podređuje ih nekim utjecajima, mada se kroz glazbu može itekako primjetiti da je baš ta opskurnost 2-3-4 akorda utjelovila klasično čvrstu punk pjesmaricu od 20 jebeno dobrih pjesama u kojima ne manjka niti jedan pravi element. Sve ovo govorim kroz preslušavanje ovog materijala koji ostatku audijencije uopće ne mora biti zanimljiv.

Kad se sluša od početne "Spoznaja" što počinje s dobrodošlim noise/doom riffovima, sav ostali materijal se pretvara u frenetični hardcore tempo u kome Njec jasno agrumentira ovaj cijeli svijet sažimajući ga u prizmi kolektivnog pulsa s balkanske strane. Udara ritmikom, riffovima, odličnim vokalima (po meni je najoriginalniji hrvatski punk pjevač) i tim angažiranim tekstovima koji su ovaj puta orijentirani na spomenutu, jasno ciljanu općedruštvenu kritiku u kojoj ne zaobilazi, ne zataškava i ne štedi nikoga. Ono što mu je na duši istresa argumentima, a ne nekakvim rekla-kazala samospoznajama. Svaka izjava i tvrdnja mu stoji na mjestu, a ovdje ih secirati odvelo bi čitavu recenziju i smisao ovakvog benda u sociološku patologiju bespotrebnog uvjeravanja još ono malo preostale istinske punk audijencije da žanr nije izumro na kreativnim postavkama. Sve dok Njec ne počne raditi Green Day/ The Offspring i pop-punk pjesmice za široke mase što upijaju svjetonazor lažnih regionalnih 'punk' zvijezda, dobro je. A ovo što je sam, bez ičije pomoći odsvirao i snimio samo uz našeg strastvenog dobričinu Doringa Baga, odnosno Dinka Čvorića u studiju Svemir na zagrebačkoj Trešnjevci tokom proljeća 2017. godine svakako zaslužuje posebno mjesto u hrvatskoj i regionalnoj underground baštini.

Koliko se istovremeno doslovce zajebava s primitivizmom, malograđanštinom, kojekakvim dogmatizmom i općenitim društvenim 'trlababalancijama', toliko istovremeno jasno daje i eksplicitna rješenja izlazaka iz mnogih suludih predrasuda. Vlastitim komentarima doslovce rečeno 'u brk' pljuvajući i po drugima, a i po sebi, daje otvorene horizonte za dugosežna razmatranja isto onoliko koliko su neki znameniti Dylanovi albumi literarno značili tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća na razvijanje ljudske percepcije prema nejednakostima i nepravdama. "Snošaj faktora" nije sofisticiran u tom pogledu, daleko je iskreniji i dakako, aktualniji od bilo kojeg kurentnog protesta, a sam taj način na koji je urađen, što niti malo nije nevažno pokazatelj je strahovite kantautorske forme u kojoj se momentalno nalazi. I to u najboljim godinama života. Ajd si samo zamislite… bi li Jura Stublić, Štulić, Bora Čorba, Petar Lovšin, Davorin Bogović, Gile, Čonta, Cane, Tusta i ostali znameniti, nekoć vodeći frontmeni mogli napraviti ijedan koherentan album, a u nekim slučajevima i kompletnu pjesmu bez podrške nekoliko muzikanata na 'žicama i palicama', te spretnim producentom?

S time se nema što dalje raspravljati. Njec ih je sve sažvakao i kompresirao dajući svoj nevjerojatan doprinos apsolutizmu gdje umjetnik ne dozvoli da po njegovim slikama črčkaju neki manje talentirani.

Naslovi: 1.Spoznaja, 2.NizmaNizmu, 3.Gubljenje vremena, 4.Stara iskusnjara, 5.SPRD (SuštinaPolitičkoReakcijskogDruštva), 6.TUGA (TajnovitoUplašeneGeneracijeAutista), 7.SamoKritika, 8.Uhljebove male, 9.Klasna borba, 10.Gluma religije, 11.PTB (PankTrebaBiti), 12.EI (Empirijska istina), 13.KIUR (KeepItUpRamona), 14.VUFVUF (VrhunacUtuživihFeromonaVrhunskogUmjetnikaFaraona), 15.ReciMiTi, 16.Suludi lokalni aktivist vs 666, 17.Prostorno vremenski putnik, 18.LoLz (Lik o lošoj znatiželji), 19.Masturbiraj na svoje strahove, 20.Smrtna vura

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 21/07/2017