Kad mi je bivši kriks-kolega tamo još u vrijeme legendarnog rock kluba Podravac u Virju 1994. gdje sam bio DJ i jedan od suvlasnika donio dvije prve ploče Burzuma "Burzum" i " Det som engang var" (objavljene 1992-1993) što su bile jeftinije od CD-ova da si ih presnimim na audio kazete jer još nije bilo kompjutera za široku uporabu, adekvatnih programa za digitalizaciju zvuka, a niti interneta, graknuo sam 'koji si mi ovo kurac donesel?'. Prvo sam mislio da su mi igle na gramofonima riknule, da su oštećene, pa sam ih zamijenio novima, ali nikakve vajde od toga nije bilo. Zvuk je ostao isti jer fakat tu se ništa nije dalo poboljšati pa makar sam te ploče presnimio na kvalitetne CrO2 kazete, kak' su se onda zvale krom-dioksid. Burzum iliti Varg Vikersen (pravim imenom Kristian Count Grishnack) je te ploče snimao u šumskoj baraci na običnom kasetofonu gdje je drugovao s istinskim norveškim, odnosno 'true norwegian black-metalcima' Mayhem, kako kazuje film "Lords of Chaos" (2018) u kojoj se sačmaricom raznio prvi pjevač Dead. Ali sam đavo će ga znati što se tamo točno desilo i koja prava priča 'istinskog svarta' (svart=crno na norveškom) stoji iza svega. Nije mi sad namjera revalorizirati događaje koji su ustvari i ustoličili najlegendarniju storiju black metala, no između pristupa Burzuma i Sonje Hranjec, to jest Njeca i Abergaz u pogledu tehničkih predispozicija stoje gotovo u tančine slični, ako ne i isti performansi. Dok je Burzum sve svoje albume prije no što je gulio zatvor zbog ubojstva drugog pjevača i gitariste Øysten 'Euronyumous' Aarsetha i paljenja više crkava bilježio na kasetofon snimajući i bas i bubanj i vokal i gitaru bez ičije pomoći sa strane i bez ikakvog miksa osim onoga što je liniju po liniju nadosnimavao na kazete finiširajući katastrofalnim lo-fi zvukom u kome se samo čulo nesnosno brundanje, vrištanje i minimalistička black metal buka s pokušajem blastbeatova, Njec, Njeca ili Njecolina je na ovome sedmom albumu potegnuo/ potegnula starog, danas već ofucanog, ali abnormalno popularnog norveškog sotonista za sijedu bradu posluživši se upravo njegovim receptom. Doduše, ovdje po prvi puta u Abergaz karijeri nema klasične postave - basa, bubnja i gitare, već su zamijenjeni uglavnom digitalnim tehnikalijama, a kako kaže priloženi info na bandcampu, snimljen materijal je zabilježen uz pomoć smartphonea na stubištu gdje Njecolina živi. Možda je nakon svih onih vrlo dobrih studijskih zapisa, osobito zadnja 2-3 albuma bilo teško pomisliti da će zvuk odjedared otići u radikalni lo-fi, no kako bend momentalno o(p)staje samo na njoj ili njemu, ovakav potez je sasvim logičan nastavak koji bezrezervno šuruje s legendom. Burzum je vrištao na norveškom jeziku; tko ga je razumio bio je svjestan što ga je impresioniralo i zašto je bio takav, istinski, a ne kurtoazno nafuran metalac 'I'm a evil? Yes I am'. A kako Njeca vrlo dobro poznajem, njegovo vrištanje na hrvatskom jeziku i ovakvi lo-fi performansi glede zvuka su očiti katalizatori između nafuranih punkera i onih istinskih slušatelja kojima nije bitan žanr i stil već sfera, fabula, tema i konačan cilj.



Ovakvim potezom Abergaz je preskočio ogromnu provaliju zamke punkerskih oi!/street/emo/pop/hardcore/electro/ska šablonskih iluzija: punk se ne fiksira imageom ili dolascima na punk koncerte naguravanjem u šutke, mosh pit i stampeda. Punk se živi u glavi, riječima i djelima, živim i opipljivim dokazima kad maltene svim seronjama pokažeš guzicu i muda, odnosno kad nemaš nikakve kočnice u odvagivanjima moralnih, društvenih, političkih i inih načela koje su smislili i karakterno zaokružili svjetonazorski dušebrižnici, filozofi, nacionalisti, klerikali, političari, ustavotvorci i kojekakvi manipulatori otkako je ljudske vrste. Nemoj ovo, nemoj ono, moraš ovako i onako… i sve te stvari na koje se poserem i do kojih mi uopće nije stalo. Jer, život je samo jedan, a ovdje je groteskno opisan iz percepcije izuzetno zrelog, nadarenog i duhovitog punkera koji punk živi svojim čitavim bićem i nije punker samo onda kad izađe na pozornicu ili se konfrontira s neistomišljenicima. Elem, ovdje je nafilano čak 23 kratka komada od 18 sekundi (!) najkraće "Croatian punk scene" do skoro trominutne, najdulje "Sloboda" pred sam kraj albuma, a sve može bez ikakvih problema izazvati ono čuđenje kad mi se omaklo prvi put preslušavajući ploče Burzuma: 'šta je ovo, sunce ti jebem?!' kako upravo počinje pjesma "Na(r)cizam". Jer, ovo uistinu nije uobičajen Abergaz album i kao takvog ga se ne može karakterizirati. Ovo je prelazak u ludilo koje nema kontrolu, a kad se jednom popizdi do kraja kao što su Njec, Njeca ili Njecolina popizdeli, povratka u neku normalu, onu koju bi dušebrižnici vrlo bliski psihijatrima tretirali narodnim strategijama nema.



Mogli su Njeca i Njec i Njecolina postati hrvatske i regionalne zvijezde poput Hladnog Piva, Kawasakija ili S.A.R.S., ali koji đavo je onda tu više punk nego li ocvao još na prvim albumima Prljavog Kazališta, Pankrta, Pekinške Patke i Električnog Orgazma? Ne, to ne bi imalo nikakvog smisla. Njeca ili kako god ga zvali jednostavno ne mogu zamisliti kao Kekina, Bogovića, Houru, Tomfu, onog seljačinu Žarka Kovačevića i još mnoge prodane duše što su krenule iz punka jer Njec nije takav tip lihvarskog probisvijeta. I nakon skoro 15 godina karijere održao je renome istinskog i nepokolebljivog punkera koji ovdje zbori čvrste i jasne stihove o socio-političkim i društvenim aktualnostima od, rečemo 'živim živim na margini/ nemam čemu da se divim/ moje stečeno već je oduzeto/ kad god zapitam ćemu sve to, uvijek me prebijb bruto i neto' u najjednostavnijoj "Na margini", pjesmi samo s podlogom ritam mašine preko jasno osvještenih 'poserem se na tvoju motivaciju/ radom upravlja onaj tko ne radi/ ukidajmo rad igrom', (naslovna "GRR") sve do mahom izuzetno naglašenih pjesama s druge polovice albuma poput "Nemojte mrziti heteroseksualćeke", "Sloboda" ili "Dva upaljača". I bez obzira na ovako usmjereno neušminkan i nepopeglano-zgužvan lo-fi zvuk u rangu Burzumovih prvih (zlo)djela, ono najosnovnije - poetika i koncizno angažiran stav su do sada najbolji, najdorečeniji, najkonkretniji i još štošta 'naj' u dosadašnjoj tekstualnoj Abergaz karijeri. Jasno da prvi dio, onaj 'elektronskiji' i digitalno programiran s duhovitošću ranih Atari Teenage Riot, te drugi dio s gitarističkim i ponekim analognim opsezima nisu zvučni klimaks svakojakih eksperimentalija što je punk znalo nositi kroz proteklih 40-tak godina, a ako ćemo pravo i cirka pola stoljeća još tamo od prvih radova MC5, The Stooges i cijele američke garažne branše s konca 60-ih godina 20. stoljeća jer su ovdje sam zvuk i njegove tehničke karakteristike potpuno potisnute u drugi plan služeći lukavoj autorskoj strategiji da se i na blatnjavom, prljavom, mutnom, maglovitom, grbavom i neurednom terenu može ostvariti odličan rezultat. Cyber black punk kojeg je Njec patentirao kao svoj 'homemade' proizvod za koga će trebati pričekati da se objeručke prihvati. Naposljetku, ako je to pošlo za rukom Burzumu i norveškoj 'true svart' sceni, nema nikakvih sumnji da će i njemu. Ovo je zasigurno jedan novi audiofilski početak znatno drugačijeg, ali u principu vrlo bliskog punka s kojim se identifikacijska podudarnost slaže ruku pod ruku. Možda ga je u nekoliko prvih pokušaja preslušavanja nešto teže shvatiti, razumjeti i probaviti, no uz malo truda i dobre volje slušatelja kad s vremenom 'sjedne' (a tu su i priloženi tekstovi na bandcamp stranici), ono najbitnije izlazi na vidjelo.

Naslovi: 1.Dobar dan za Osinjak (twin bee), 2.GRR, 3.Xena fatale, 4.Tvome pesu, 5.Misli, riječi, djela, 6.Pick a boo(k), 7.Danteov pakao danas, 8.Da si malo manjiˆˆ, 9.Vodka - juice, 10.Oj, omladino!, 11.Mulac, 12.Mržnja 2.1, 13.Očekivanja, 14.Trep, slava, pare - smrt i dosada, 15.Croatian punk scene, 16.Svoj(a), 17.Na margini, 18.Na(r)cizam, 19.Nemojte mrziti heteroseksualćeke, 20.29.11., 21.Sloboda, 22.Kobra stil JRK-a, 23.Dva upaljača

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/03/2019