Evo, opet nova postava samo su jedini originalni član, alfa i omega Kevin Sanders i bubnjar George Kollias koji je došao 2004. stari macani što na ovih nepunih sat vremena razvaljuju dobro potkovanim tehničkim postignućima, ono da se zabezekneš što su gitara i ritam kadra napraviti u abrazivnoj zapetljanciji. Ovdje su peterac s još dvije gitare (Brian Kingsland, bio i na prošlom albumu, te friški Zach Jeter) i novim basistom (Dan Vadim Von) kome su dali vrlo male intervencije u gromoglasnoj kombinaciji svojih herojskih sviračkih manipulacija. Ustvari, njih dvojica već 20 godina rade zajedno i poznaju se u trepavicu pa je tehnička sprega otišla u nevjerojatne kreacije s bezbroj manipulacija, promjena brzina, brutalnih ekstremiteta i razornih eksplozija za razmatranje na nivou svih onih štreberski podmazanih znalaca što neprekidno pričaju da su subjektivno gledajući, najbolji bubnjari i gitaristi iz najslavnijih bendova, možete otprilike i sami vidjeti na ulicama koje su majice s natpisima rock, metal, punk i alternativnih bendova najčešće: Iron Maiden, Metallica, Ramones, AC/DC, Nirvana, Guns'n'Roses, Sepultura, Korn, Sex Pistols, međutim niti jedan od tih bubnjara ne može odlupati Kolliasa isto kao što nitko još nije uspio napraviti obradu japanskih cyberpunk hardcoreaša Melt Banana. Nepokolebljiva kreativna snaga Sandersa koji je nedavno navršio 61. godinu je i dalje energija s tehnički nedodirljivim, a i neuhvatljivim gitarskim virtuoznostima, te predanost egipatskoj kulturi pripovjedanja fabule drevne civilizacije na horror način, uzmimo Stephen Kinga koji se baš i nije okušavao u ovakvim poduhvatima, ali je ponekad uspio u dodvoravanju putešestvija nalik na avanture Indiana Jonesa, malo čudno djeluje činjenica da Nile nije ostvario niti jedan kapitalni, veliki komercijalan proboj kod milijunske metal publike, a stvar je, što se mene tiče jasna. Već sam više puta naglasio kod recenzija Nile da je greška u koncertnim izvedbama gdje nema svih tih čarobiranja orijentalnog folka, psihodelije i raznih world-music eksperimenata koje imaju na svakom albumu, nego samo praše death metal i onda publika određuje subjektivne stavove o bezazlenim pojmovima razglasa, vokala, gitara i feedbacka. To nisu Nile. Oni do jaja. Trebali bi napraviti kompilaciju svih onih world-music čudesa koje imaju razbacanih po albumima u obliku, uglavnom teatralnih izvedbi i instrumentalnih kompozicija, našlo bi se tu čak materijala i za dupli album, ali Sanders o tome izgleda još uvijek ne razmišlja.



Kakav je ovaj 10., jubilarni album? Ima zanimljive strukturalne pomake u svirci s velikodušnom dozom privlačnosti u naletu aerodinamičnog oldschool deatha s pouzdanim kukama, to jest, moderni zvuk i stil koji jest kaotičan, opresivan i impresivan, ali oni koji poput mene traže etno i world-music medikamente kao na prošlim albumima mogu biti razočarani jer smo u zadnjih nekoliko godina dobili daleko kvalitetnije metal radove upravo s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, a Nile se nisu suprotstavili toj najezdi, no čisto sumnjam da Sanders nije slušao primjerice tuniški Znous www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=33424 ili togoanski Arka'n Asraforkor www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=33583 jer se drži starog ofucanog principa po kome je on i dalje no. 1 u žanru za Zapadnjake. Postavio je standarde technical deatha s etno motivima, ali se već nekoliko albuma nije mrdnuo dalje od tog klišeja uživajući u vlastitom samopouzdanju da je najbolji, što ovaj album ponekad pokazuje, ali je ipak daleko od onih vrhunaca prvih albuma koji su bili daleko konkretniji. Točnije, na ovome albumu ima samo 2 etno teme - kratki akustični neo-folk instrumental "The pentagrammathion of Nephren-Ka" od 1 minute i 18 sekundi, a može se staviti u bilo kakav bliskoistočni kontekst, te završetak pjesme "Under the curse of the one God" što iznosi tek jednu minutu opisa obreda odprije nekoliko stoljeća, bezazleno bi bilo reći da je sav ostatak albuma loš. Nije, jer Nile su death metal, a ne pop ili world-music bend, no Sanders nije dosljedan, a niti ne mora biti jer je Amerikanac koji s najboljom namjerom pomatra folk i tradiciju Bliskog istoka. Ne uspjeva u tome jer malo toga razumije, istom, zamislite, da se neki američki punk hardcore/metal izvođač zainati opisati rat u ex-Yu. Samo oni koji su preživjeli sve strahote bilo kojeg rata umiju ga komentirati. Sanders je definitivno furka, dobra za Amere, ali uz svu fantastičnu svirku i performans, promašio je glavni komercijalni cilj po već deseti put. Ali to Sandersu nije niti važno: jedna od najduljih pjesama "True gods of desert" ima šarene doom fikcije s black aditivima u progressive izvedbi, naslovna "The underworld awaits us all" je najbolji dio od čak skoro 9 minuta labirintske klaustrofobije grobnica i egipatskih ravnica, "To strike with secret fang" i "Overlords of the black earth" su pak odličan primjer Sandersovog moćnog grgljanja reimaginacije tradicijske egipatske muzikalnosti s glomaznim riffovima koji u djeliću sekunde prerastaju u opake monstrume s fokusom na zagrobni život nemrtvih ispunjen demonskim slutnjama.

Ovakav album natovaren divljim i drevnim krajolicima, zastrašujućim bogovima, zlobnim mukama balzamiranja i mumificiranja, slikama pijeskom zatrpanih grobnica, užarenih pustinja, nimalo ugodnih tortura i tako redom u simbolici temeljnih autorskih načela barbarstva savršeno su prilagođene autoritetu dostojnog strahopoštovanja. Malo je za reći da se proširio kreativni rezime u žanrovski nešto tipičnijem izdanju, malo manje kakofoničnom i kaotičnom, ali u svakom slučaju rezultat je ponovno impresivan i veličanstveno dotjeran s bogatom aerodinamičnom estetikom zastrašujuće mračne i potresno kanalizirane monstruoznosti u sat vremena štovanja mrtvih, naukovanja o zagrobnom životu i tjeranja robova na jedenje vlastitog izmeta s nabojem vatrenog bijesa, to jest, ovo je njihov još ponajbolji album još od vremena "Those Whom The Gods Detest" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=8359, a to bješe još prije 14 ljeta.

Naslovi: 1.Stelae of vultures, 2.Chapter for not being hung upside down on a stake in the underwold and made to eat faces by the four apes, 3.To strike with secret fang, 4.Naqada II enter the golden age, 5.The pentagrammathion of Nephren-Ka, 6.Overlords of the black earth, 7.Under the curse of one God, 8.Doctrine of last things, 9.True gods of the desert, 10.The underworld awaits us all, 11.Lament for the destruction of time

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/09/2024