Taman kad su ovi, po mnogima najoriginalniji predstavnici death metala, uhvatili veliki dio zaslužene svjetske slave i s dva posljednja albuma "Ithyphallic" (2007) i "Those Whom The Gods Detest" (2009) se konačno pojavili i na listama najprodavanijih u USA i UK, neshvatljivo su napravili grešku. Kakvu?

U principu, sve je ostalo isto. Egipatska mitologija, proučavanje drevnih hijeroglifa, papirusa i tumačenje zagonetnih, katastrofičnih i ratnih scena su i dalje tu, uobičajena tehnička perfekcija o kojoj bi se moglo danima pričati je i dalje prisutna, no da su zeznuli svoje stare fanove - jesu. Produkcija, eh, ta produkcija. Neil Kernon koji im je radio prošli proslavljeni rad namirisao je novu 'zlatnu žicu' nakon Cannibal Corpse, Queensryche i Nevermore. Album jeste do sada osvojio najbolji plasman benda u karijeri (USA no.131) i očito je kako će baza fanova rasti i u narednim godinama, te se na vrijeme valja pripremiti za tu novu publiku. Kako i na koji način im približiti brutalni izraz benda, budući da će stara audijencija i dalje pratiti njihov rad?

Eh, to je sada smišljeni kompromis. Više nema onog masivnog i prljavog zvuka, već je sve pročišćeno do neprepoznatljivosti. Produkcija je ravna, suha i ogoljena na kompaktnost tako da i zadnji seljo-beljo može shvatiti šta je death metal i kako ga prigrliti. A Nile nikada do sada nisu tako zvučali, mada su uvijek ovako svirali. Što je još gore, izolirana je divljački životinjska tehnika bubnjara George Kolliasa spram ranijih masivnih blastbeatova uz ovaj puta mršavu vokalnu izvedbu i sasvim uobičajene gitarske tehnikalije u kojima nema dovoljno bas gitare! Basist Chris Lollis ih je napustio neposredno uoči snimanja albuma, pa je sve bas dionice odsvirao gazda Karl Sanders i to ne s bogznakakvim užitkom. Više bi se reklo samo da mu otpadne od ruke da se popuni zvuk. A u međuvremenu su pronašli novog basistu Todd Ellisa. Ali, po preporuci mister producenta koji je uvijek u pravu, bend se odlučio da napravi pristupačan zvuk u kome će svoj interes pronaći oni koji tek otkrivaju čari ovog žanra. Okey, no sve to zvuči trapavo uz pokušaj da pjesme uokvire zabavom i humorom. Ovdje očekivati onako kolosalne pjesme kakve su bile na prethodniku, po mnogima najboljem radu u karijeri ili onih starijih poput "Ramses bringer of war", "Black seeds of vengeance", "Unas slayer of the Gods", "Lashed to the slave stick" ili "Annihilation of the wicked" je nemoguće. Ne zbog nekakvog nedostatka inovacija, već zbog tog prokletog komercijalnog efekta kojim se mami uhvatiti što veću količinu nove publike.
Evo, na albumu ima samo jedna duža kompozicija "The chaining of the iniquitous" i ona je posljednja (traje 7 minuta), a vrlo dobro se zna da su Nile one svoje najkreativnije domete ostvarivali u znatno duljim, simfoničnijim skladbama.

Ovih 11 pjesama imaju standardne formate kao predloške za singlove, od čega su "When my wrath is done" i instrumentali "Slaves of Xul" i "Ethno-musicological cannibalism" potkrijepljeni etno motivima Bliskog istoka i uobičajenom akustikom. Ostaje još 8 pjesama od kojih se izdvajaju tek 2-3, primjerice "The fiends who come to steal the magick of the deceased", "Supreme humanism of megalomania" i ponajbolja "The Gods who light up the sky at the gate of Sethu", no to je sveskupa rešetanje proračunatog arsenala.

Nova publika će 'pasti' na ovaj primamljiv štos, međutim, daleko od toga da je ovo dobar album. Nije niti dobar makar koliko god se Nile pokušavali uživjeti u ulogu neočekivanih komedijaša. Sve je to ponajmanje smiješno. Prije bi se reklo da je budalasto.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 24/07/2012