Otep Shamaya, Mel Mogneon, Mikaela Attard, Slymenstra Hymen, Yoshiko Ohara, Yasiko Onuki, Tatiana Shmailyuk… jato istinskih kreštavih ženskih vokala gotovo nadnaravnih sposobnosti može se dopunjavati po vlastitim afinitetima koji nisu sukladni onoj, nazovimo, vokalnoj ljepoti Tarje Turunen, Doro i pripadajuće ekipe što ne falša i ne dere se visceralno pakleno opako kao da im se guli koža. Moldavska frontwoman Lena Scissorhands (pravim imenom Elena Catarga) spada u ovu prvu kategoriju pokazavši kroz dosadašnji tijek karijere da ima itekakve predispozicije za sam vrh opakih ženskih vokala. Dakako, ona osim upečatljivog growla umije povremeno zapjevati i 'clean', no to su daleko rjeđi trenuci. S bendom je od početka, tamo još od 2008. kada su napravili demo materijale s 3 pjesme, potom prvi EP, a onda 2011. opaprčili s debi albumom "Asylum" naredavši još dva sve dok ih nije zapazio austrijski Napalm Records (Belphegor, Alestorm, Korpiklaani, Otep, Grave Digger, Monster Magnet, Satyricon, Samael, Nile, Moonspell, God Is An Astronaut, Destruction, Cavalera Conspiracy...). Prvi rezultat bio je četvrti album "Endorphin" (2019) koji im je širom otvorio vrata ka globalnoj popularnosti i nastupima pred velikim ciframa posjetitelja, a evo, došao je i peti, do sada najambiciozniji album s kojim se definiraju i u progressive strukturama. Možda bi se otprve pomislilo da pred nama stoji još jedan klaun Nightwish ili Within Temptation kad se spomene progressive sa ženskim vokalom, no, ta teza nikako ne drži vodu. Infected Rain su u svojoj bazi prije svega metalcore s nu-metal/ nu-metalcore/ post-hardcore frakcijama, sve zavisno o pjesmama, a ima i skretanja u industrial pri čemu im pomaže i elektronski moderan izričaj u stilskoj inačici.



Otvarajući singl "Postmortem pt. 1" izranja iz ambijentalne elektronike, ali vrlo brzo udari u glavu eksplozivnom i razornom olujom s nekoliko breakova usporavanja ritma, prebacivanja u uzvišene melodije i kompozitorske modifikacije što se neprekidno provlače kroz nimalo kratkih 55 minuta čitavog albuma u kome ima zaista svačega. "Fighter" ima brutalan Otepovski napad s mračnim post-hardcore/ nu-metalcore aditivima, "Longing" skreće u plesni industrial, a "November", da ne povjeruješ i u elektronski dance-rock prvih 40 sekundi prepuštajući se nu-metal izvedenici japanskih Babymetal, a i sižeu Rammstein, dok je zadnji dio albuma uronjen u daleko mekše izbojke.



Rammstein se osjeti i u singlu "The realm of chaos" s gostovanjem Heidi Shepherd iz Butcher Babies koja puca u nu-metal varnicama, a vrlo je interesantno da niti jedna od 12 kompozicija ne prelazi opseg od 5 i pol minuta. Bend je pronicljivo utkao kompleksne zahvate u vrlo kratke fragmente ne dozvoljavajući monotoniji da preuzme monumentalnost nad formatom, čak niti u najduljoj "Goodbye" sa spiralnim obrascima skretanjem u apatiju "Everlasting lethargy", te dvije završne laganije i sanjive "Nine, ten" i "Postmortem pt. 2". Album s ovakvim progressive pristupom dovoljno je balansiran na te dvije oprečne konfrontacije da zadovolji oštre utore s prozračnim filovima, kao i Lenine vokalne kontraste uspješno izbjegavajući slatkoću i patetiku naglašavajući nemilosrdnu fluidnu frustraciju, tjeskobu i provokativnu liriku stvarajući neprekidne motive za koncertne mosh-pitove i himnične arije. Gitaristička igra Vadim Ojog Vidicka i Sergej Babicija ima impozantnu kontraverzu s krajnosti u krajnost od niskih štimova, zgusnutih riffova, preko burnih groovea, visokih frekvi sve do tehnički zahtjevnih efekata i zlobnih akorda u raskidanim tempovima. Sve je to uređeno s dinamičkim korespodencijama demonstrirajući visoku kvalitetu od koje se ne smije zažmiriti ili ostati pasivan. Vrlo dobar početak 2022. godine s momentalno ponajboljim albumom ovakvog žanra.

Naslovi: 1.Postmortem pt.1, 2.Fighter, 3.Longing, 4.Goodbye, 5.The realm of chaos (feat. Heidi Shepherd), 6.Everlasting lethargy, 7.These walls, 8.Showers, 9.November, 10.Never the same, 11.Nine, ten, 12.Postmortem pt. 2

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/01/2022