Nema potrebe za nekim detaljnim uvodom, svi fanovi death metal glazbe bi trebali biti upoznati sa Bloodbathovim opusom. A dok tako (nadam se) svi željno iščekujemo nove Autopsy ili Innumerable Forms albume, ajde da ubijemo vrijeme najnovijim ostvarenjem ove švedske skupine. 2022. Se čini dobra sezona u death metalu jer i osim ovih razvikanih imena puno dobrih stvari se dešava u undergroundu te imam feeling da svaki dan otkrijem neki novi bend vrijedan pozornosti. Fossilization, Apparition, Gosudar, Putridarium, Patricide... Mogao bih nabrajati unedogled. Dosta toga se vraća ishodištima death metala i trenutni dominantni trend je definitivno spori, takoreći Incantationov stil obogaćen lead gitarama u duhu ranog Paradise Losta. Uživam dok traje, jer takav stil mi najviše imponira. Tehničare i sterilno producirane albume zaobilazim u sve širem i širem luku. No da se ova recenzija ne pretvori u beskrajne panegirike idemo prokomentirati malo novi Bloodbath.

'Zombie Inferno' počinje laganim gitarskim uvodom koji prelazi u brzi tupa tupa thrasherski riff obogaćen slayerovskim drkanjem na solo gitari, furiozan tempo i ne mogu a da se ne zapitam: zašto Nick Holmes zvuči bolje u Bloodbathu nego u Paradise Lostu? Ni groove stvari nije spor ali je dobar banger da publika poludi. Kao otvarajuća stvar svakako ispunjava svoju ulogu i groove na kraju je super ali zadnji riff totalno nepotrebno vodi do još jedne vokalne dionice, zadnjih pola minute pjesme je trebalo biti prije pa bi groove koji im prethodi bio efektan kraj pjesme. Dobro, minorna zamjerka. 'Putrefying Corpse' počinje vratolomnim riffom na standardni blast beat koji može, a ni ne treba biti tu da budem iskren, jer samo korištenje blasta neće nužno dati na intenzitetu gitarskog riffa. Stvar zato ispravlja taj prvi dojam sa odličnim midtempo đuskanjem čak, rekao bih i sa dozom atmosfere. Neosporni banger od stvari koji ne odlazi u ekstreme nego u punkerski tupatupa da bi se vratio opet na sporiji death metal riff prije solaže koja bi bila tako dobar uvod u neki malo epskiji dio, i što je najgore taj dio dođe u jednom momentu stvari, ali treba izdržati dobrih tridesetak sekundi generičnih švedskih death metal tropa da bi se do njega došlo. 'Dead parade' cementira dojam koji su stvorile prve dvije pjesme- ovaj album jednostavno briljira kod sporih i mid-tempo death metal riffova. Malo prekaotična da bi bila propisan banger ali spori dijelovi su naprosto vrijedni čekanja. Stvar je dobra, a da nema zaključnog riffa bila bi taman.



'Malignant maggot therapy' počinje furiozno, no prelazi u šestosminski death riff koji je tu da popuni prostor, dok su najbolji momenti opet kada bend usporava i uz lead gitare stvara grandioznije tendencije. Švedski death album u kojem je švedski death, pogotovo njegov punkerski utjecaj- zapravo smetnja cijeloj stvari. 'Carved' počinje odmah sa grooveom i dokazuje primjerom koliko bi ovaj album profitirao da se bazirao više na grobarskom deathu, a izbacio nepotrebne naklone thrash i punk segmentima koji su, ironije li- definirali švedsku školu u odnosu na Amere. 'Born Infernal' ima opet te neke vratolomne riffove koji bi bolje zvučali da su midtempo, dok groove dio na pola pjesme zvuči nako. Meh. 'To Die' prvi riff više uzima hardcore utjecaja i dobar je uvod i nakon doomerskijeg bridgea sasvim solidno sa svojim varijacijama nosi pjesmu. Doomerski dio me tjera na pomisao "pa zar ne bi bilo najjednostavnije dovesti Grega Mackintosha u Bloodbath?"- jer ovo kao da je uzeto sa prvog albuma Paradise Losta. 'Affliction of extinction' ima jedan malo blackerskiji dio koji zvuči genijalno, a onda malo potom ide standardni death dio koji zvuči meh. Opet su najbolji dijelovi stvari oni koji ili ogrežu u sporo 'chugganje' ili oni sa solažama ala Paradise Lost. Mislim ajde, isplati se čekati ali dojam koji dobivam je da netko očajno želi zadržati taj švedski death utjecaj iako u ovom slučaju on zaista samo smeta kvalitetnom atmosferičnom death metalu da dođe do izražaja. 'Tales of melting flesh' sa svojim čak rokenrolskijim štihom je valjda filler, mada i ona ima dobar brejk negdje na sredini. Kraj stvari bi bio dobar početak bilo koje druge na albumu. 'Environcide' slijedi istu formulu - standardni švedski death kakvog smo dosad čuli od milijun bendova iskombiniran sa fantastičnim utjecajima drugih formi izričaja unutar žanra. Stvar je nako. Zadnja 'No god before me' je čisto death doom stvar kojoj fali jedan onaj midtempo grobarski riff sa prvih nekoliko pjesama.

Album koji će fanove oduševiti, tko voli death metal svakako poslušati, ali na mene ostavio dojam bipolarnosti benda koji ima super vokalista i odličnu postavu, ali se nerado odriče glazbenih korjena na uštrb potpune fantastičnosti koja bi bila da su otišli do kraja u smjeru kakav je recimo ranije ove godine prezentirao Corpsegrinder sa svojim albumom, još obogaćen tim Paradise Lostovskim senzibilitetima bilo bi remek djelo. Ovako, nažalost, samo dobar death metal album.

Tracklista:
1. Zombie Inferno, 2. Putrefying Corpse, 3. Dead Parade, 4. Malignant Maggot Therapy, 5. Carved, 6. Born Infernal, 7. To Die, 8. Affliction of Extinction, 9. Tales of Melting Flesh, 10. Environcide, 11. No God Before Me

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 15/09/2022