Iako ih u krugovima fanova bije neprikosnoveni kultni status kojeg su uspjeli s prethodnim albumom "The Righteous & The Butterfly" iz 2014. čak dokoturati do USA no.20 u čemu je donekle kumovala i obrada Adele "Rumor has it" premda nije bio niti singl, niti video, bend je i dalje ostao na svojim kreativnim pozicijama strateški jednog od vitalnijih avangardnih metal bendova današnjice koji slobodno dodaje i oduzima od početnog nu-metal stila kako mu se god prohtije. Redovite personalne izmjene i ovdje su uobičajene: njihova koncertna vokalistica JackieLaPonza sada je i službeno postala dijelom pjevajuće klape dobivši značajno mjesto u roli vodećeg singla "The heresy" koji je namjerno postavljen u umjerenom, čak i laganijem tempu. Novi je i clean vokalist Steve Rauckhorst, te gitarist Tommy 'Tankx' Shaffner, tako da je uz bubnjara Steve 'Skinny' Feltona i dalje jedini originalni član iz 1993. ostao glavni urlator Jason 'J Mann' Popson kojeg izvjesno vrijeme nije bilo (vratio se na prošlospomenutom hit albumu).



Što se bitno promijenilo u zvuku i stilu? Mnogo toga: sve više ženskih vokala u prvom licu kolosalne pjesme "Pulse" koja djeluje poput Sinnead O'Connor, dok glazbeno dodiruje i industrial-symphonic elemente, a također je obilato prisutna u kompleksnoj 7-minutnoj klavirskoj elegiji "Where the end begins" gorkasto-slatkastim akcentima u duetima s novopečenim Rauckhorstom što zajedno djeluju poput sasvim drugačijeg benda koji skoro da i nema nekih zajedničkih točaka s radom gljivoglavih iz ranijeg razdoblja. Teško da bi itko otprve mogao shvatiti da se radi o jednom te istom bendu, samo s posve novim pjevačima. Pretpostavka je da će Skinny Felton ubuduće daleko više koristiti ovu kombinaciju koja bi mu mogla donijeti i značajne komercijalne učinke jer kako vrijeme ide, poprilično je (ne)vjerojatno da baš ovakve rock pjesme imaju sve više metodički ugođenih referenci s obzirom na prošlost rocka. U ovakvom pristupu gdje bi i mnogo uspješniji bendovi izgubili svoje dostojanstvo (zamislite Metallicu ili Iron Maiden s dva posve nova mješovita muško-ženska clean vokala), autoritet benda se nimalo ne narušava konstrukcijom i dalje prepoznatljivog stila tragajući za alternativno-avangardnim savršenstvom u metalu s intrigantnim i ugodno uglađenim visceralnim estetikama koja je ovdje došla do vrsno regrutiranog izražaja u umjerenoj "11th hour" što bi im mogla poslužiti kao bitna odskočna daska u novom remontu (puno klavirskih staccata i prelazak u klasičniji rock pristup) ili "Confutatis" čiji je zborski gregorijansko-darkerski epilog opaka, neočekivana gothic acapella kakva bi više odgovarala izvođačima tipa Meredith Monk ili Dead Can Dance iz doba ranijih albuma, tamo kasnih 80-ih i početka 90-ih.



Prvi singl "Seen it all" je pravi odabir za manipulaciju sjajne vožnje riffovima i stilizacijom njihovih glavnih uzora Faith No More iz vremena kada je Jim Martin bio okosnica na žicama, a to također vrijedi i za prve dvije, uvodne stvari "A requiem for tomorrow" i "Madness within", pa iako se sličan zvučni scenarij proteže i kroz "Carry on" koji bi mogao prouzročiti novi hit, nedvojbeno je popriličan ubod u komercijalizaciju poput kombinacije Crazy Town i Evanescence. Album i nema baš osobito žestokih pjesama od početka do kraja, sve su dijagnosticirano precizirane da imaju određeni omjer laganih uvoda i žestokih finesa do određene granice, baš kao što su i Faith No More to radili: "I am the one", "The flood", "Sound of destruction" i završna "Another ghost", a također imaju i nezaobilazne kabaretske figure poput The Residents u pjesmama "What a shame", "The time has come" i "To the front" koje kao da su ispale s tragikomičnog im serijala o Bunny Boyu ili davno zaboravljenog Mark Mole-a (krtice). Okey, neki će se radije poistovjetiti s Tom Waitsovim legurama, ali korijeni su isti, uglavnom The Residents. Čitav album odiše kazališno-teatralnim ugođajem koncipiranim poput cjelovečernje predstave koja se mora izvoditi od početka do kraja vjerojatno naštimanim zbog opće Covid-19 situacije u USA i cijelom svijetu. Maske su im i dalje fantastične, otporne na kojekakve viruse, a pretpostavka je da bi nakon ovakvog prikaza 'prekrasnog života' na bisu mogli zasvirati i neki stariji komad, naravno pod uvjetom da publika sjedi striktno razdvojena na 2 metra. Zato samo slušati i ne biti pretjerano napaljen na koncert gljivoglavih maskiranih inovatora kojih ionako u njihovoj karijeri nije bilo u Hrvatskoj...

Naslovi: 1.A Requiem for tomorrow, 2.Madnes within, 3.Seen it all, 4.The heresy, 5.What a shame, 6.Pulse, 7.Carry on, 8.The time has come, 9.11th hour, 10.I am the one, 11.The flood, 12.Where the end begins, 13.Confutatis, 14.To the front, 15.Sound of destruction, 16.Another ghost

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/06/2020