Koncem 2009. pojavio se šesti studijski album ovih američkih, po mnogim mišljenjima, najkvalitetnijih predstavnika death-metala koje smo konačno imali prilike vidjeti i u Zagrebu (9.IX 2008.) kada su u Boogaloo nastupili promovirajući prethodni album "Ithyphallic" zajedno u paketu sa austrijskim Belphegor i švedskim Grave. Tom prilikom mišljenja su bila podijeljena, ali Sanders i ekipa su iz zvuka kakav je znan u Boogaloo uspjeli izvući maksimum.

Na novom radu koji je djelomično 'zakasnio' zbog Sandersovog drugog solo albuma "Saurian Exorcisms", nastavlja se istraživanje mitologije Bliskog istoka, Egipta, sredozemlja i pripadajućih kultura srednjeg istoka iz vremena drevnih civilizacija. Sam Sanders je izjavio da je prilikom posljednjih turneja po Europi mnogo putovao po tom području, te je pokupio još cijeli niz povijesnih i mitoloških podataka (a i preslušao melose s tih područja) kako bi upriličio najkompaktniji Nile album do sada. Njegov jedinstveni lirski pristup u određenu ruku je interpretacija antičkih egipatskih natpisa, sačuvanih papirusa, hijeroglifa, slika i frizova po hramovima i grobnicama koje je prenio u tekstove koji opisuju drevne bitke, rituale i vjerske obrede uglazbljene simfonijskim stilom unutar death-metala. A što se naslova albuma tiče, Karl Sanders je izjavio: 'svi mi koji sviramo i slušamo metal u određenoj mjeri smo ljudi koji mrze Boga, zato sam ovaj album tako i nazvao kroz ujedinjenu ideju odbacivanja bogova'.

Prvo što se odmah osjeti, jest da se zvuk banda u mnogo čemu promjenio, pri čemu je glavno težište stavljeno na čistoću ritmike bubnjara George Kolliasa koju je osigurao tehničar Erik Rutan, bivši gitarist Morbid Angel (sada vođa Hate Eternal) koji je, između ostalog, mnogo toga poboljšao u produkciji Cannibal Corpse, Goatwhore i Vital Remains. Više nema 'silovanja' bubnjarskih elemenata, već su oni ovdje posve razdvojeni i slušljivi do te mjere da će im zamjeriti i najzadrtiji hardcore fanovi koji su obožavali njihovu prljavost na ranijim albumima, a osim toga, sada konačno zvuče kao pravi, a ne 'plastični' bubnjevi. Gitare su se također promijenile, od onog poznatog Sandersovog zvuka koji je mnogo puta asocirao na električnu violinu preko opake distorije, sada zvuči kristalno jasno s mnogo udara i razdvojenih riffova, dok su njegovi vokali i dalje ostali brutalni, ali ovaj put daleko razumljiviji, te koliko mi se čini, po prvi puta slušatelj ne treba imati ispisane tekstove da bi razumio što Sanders izvikuje. (Još jedna od novina jest da se basist Dallas Toller-Wade usljed intenzivnog ispadanja kose ošišao na nulericu).

Očigledno je da pozvati Neil Kernona (znan po radu sa Queensryche, Nevermore, Cannibal Corpse) kao glavnog producenta nije bio samo komercijalno strateški potez, već i umjesno smišljena taktika kojom je Nile konačno dobio zaokruženi 'pravi zvuk'. O tehničkim pojedinostima ovog albuma moglo bi se govoriti jako dugo što bi zauzelo prilično prostora (svako novo preslušavanje albuma otkriva niz sakrivenih detalja), no ako vam samo spomenem činjenicu da meni osobno death-metal nije ništa osobito predstavljao izuzev Napalm Death ili Morbid Angel sve dok nisam na John Peel Sessionu, negdje u zimu 1998. čuo nekoliko pjesma sa njihovog prvijenca "Amongst The Catacombs Of Nephren-Ka" koji mi je potpuno promjenio svijest o ultrabrzoj metal strategiji preko inteligentno sročene hardcore-metal/dead koncepcije sa etno motivima, onda bi vam mnogi pojmovi trebali biti mnogo jasniji. Odnosno, Nile su band koji se može nametnuti i daleko drugačijoj audijenciji jer su pioniri u spajanju etno/folk elemenata sa brutalnim death-metal stilom, a osim toga Sanders je vjerojatno jedini metalac koji umije svirati i cijeli niz orijentalnih instrumenata koje s vremena na vrijeme koristi na albumima.

Uvodna "Kafir!" (iliti nevjernik) je jedan od najurednijih ultrabrzih komada albuma sa posve zavrzlanim progressive/death aranžmanom u kojeg je uključen i orijentalni napjev koji pokazuje Sandersov interes za islamsku kulturu i arabeske uz refren 'there is no God'. Tumačiti njegove tekstove bilo bi nesuvisla stvar, tokom čitavog albuma su orijentirani na misticizam i raznolike, manje poznate događaje koji se tek sporadično spominju u Starom zavjetu i on ih izvlači iz duboke prošlosti u najopakijem izdanju koje djeluje kao da će sve smrviti šakama bogova kojima su se klanjali narodi prije kršćanstva. Da, kao i na prethodnim albumima Sanders, odnosno Nile, su okupirani sa starodrevnim bogovima, a ne samo s jednim bogom što ih automatski odvaja od cijele death (a i black) scene. Pjesme poput ultrabrzih "Hittite Dung incantation" i "Utterances of the crawling dead" to najbolje potvrđuju sa bijesnom epikom misticizma, dok je naslovna "Those whom the gods detest" jedan od najboljih komada cijelog albuma gdje Sanders svira oud na početku skladbe kroz ambijentalni dio koji se pretvara u urnebesnu, ali vješto realiziranu death/progressive-simfoniju od 8 minuta koja još na najbolji mogući način pokazuje iznimni napredak ovog banda ka teatralnom produktu kojem je nekada možda potajno težio Peter Gabriel u vrijeme rada sa Genesis. Kompozicija je posve postavljena u starinskom sympho-rock aranžmanu sa svim zakonitostima death-metala i predstavlja ključnu poziciju na albumu. Navedena produkcija najbolje je došla do izražaja u "4th Arra of Dagon", vrlo tromoj kompoziciji koja ima doom elemente u otrovno opičenoj aranžmanskoj spletki gitarskih Sandersovih dionica koje su obogaćene sa sjajnim ambijentalnim uvodom i gotovo stadionskim refrenom 'Arra, arra, arra, dagon, dagon, dagon'. Nile su ovdje pogodili 'u žicu'; klasik inteligentnog deatha s elementima dooma im je osiguran. Refren je stvarno moćan i teško je za pretpostaviti da će ga netko samo tako lako skinuti s trona... Kroz album se povremeno pojavljuju i akustični detalji, poput uvoda u čudnovatu "Permitting the noble dead to descend to the underworld" koja govori o misticizmu kako su plemeniti bogovi dozvoljavali ulazak u podzemni svijet ili tantričnog bubnjarskog uvoda "Yezd desert Ghul ritual in the abandoned towers of silence" sa islamskim folk arabeskama Sandersa na oudu koje su ustvari poligon za frenetične "Kem Khefa Kheshef" i "The eye of Ra", sasvim jednostavne death-metal skladbe u kojima je Sanders spojio sve što mu se pružalo, a čak se upustio i svoje rijetko korištene solo dionice koje su u ovoj drugonavedenoj prožete s mnoštvom istočnjačkih elemenata. Posljednja "Iskander Dhul Kharnon" je pravcati staroegipatski death-metal (čuj ovaj izraz!) s promjenjivim ritmikama i stepenastim aranžmanom sa simfonijskom završnicom koji potpuno zaokružuje ovaj sjajan, a po mnogim kritičarima i najbolji album u karijeri Nile.

Uz obilje staroegipatskih zvučnih motiva koji su ravnomjerno raspoređeni u koncept bilo kao uvodnici u skladbe ili kao vokalno-instrumentalne sintagme koje čine efektni dio aranžmana (prateće vokale izvodili su Mike Breazeale, Pete Hammoura, Chief Spires, Jon Vesano i David Merideth), Nile su bez ikakve sumnje ostvarili velebno umjetničko djelo koje spada u sam vrh ovog žanra sa beskompromisnim spojem tehničkog deatha i organskim ambijentom Bliskog istoka. Od konciznih pojedinosti koje su dotjerane do savršenstva (mada koliko god trabunjali o savršenstvu, ono se upravo očituje ovdje), preko proučenog misticizma i obrađene tematike, do same glazbene izvedbe u kojoj se preko gustih naslaga brzih distorzija naziru vrlo impresivne melodije, ovaj album je teško ignorirati i u općenitim metal sferama koje nemaju mnogo zajedničkog sa brutalnim deathom. Nije uzalud izjava da su Nile 'death-metal inačica Iron Maiden'. Odmah prilikom izdavanja u prvom tjednu prodano je 3500 kopija, tako da su se 9.XI 2009. pojavili i na Billboard listi najprodavanijih albuma (no.160), te na Top Hard Music Albums (no.27) i Top New Artist Albums - Heatseekers (no.3), čime su nadmašili uspjeh prethodnika "Ithyphallic" iz 2007. koji je na Billboardu zauzeo poziciju no.160.

Proširena cd verzija donosi još dvije bonus skladbe - "Hittite Dung incantation" i "Permitting the noble dead to descend to the underworld" u instrumentalnim izdanjima.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/04/2010