Kako li se sve ne zvaše ono Bellboy i potpisivaše svoje radove - Abel, DJ Juhor, Radio Xanax, Bellboy Rhumba Band… Naravno, riječ je o beogradskom producentu, DJ-u, glazbeniku koji je između ostalog radio i s Radost! na nekoliko zadnjih albuma, a evo, ovdje je sakupio novu kolekciju solo radova protežući nešto teže prohodan i zahtjevan electro-industrial s podosta eksperimenata i konkretne glazbe nakalemivši nisku vokalnih samplova u čudnovatan album pop-apstrakcije i post-avangarde. Ovdje se termin slobodne improvizacije ne drži čvrsto kao što su mu to bili raniji radovi. Disciplinirano odmjereni ritmovi i programi tokom gotovo čitavog materijala od 10 tema igraju se raznim obligacijama s prvenstvenom namjenom soundtracka za govorne samplove prikazivajući ekscentričnu ironoju skoro do samoparodiranja i samokriticizma, ako bi se mogla ovakva egzibicija smatrati improvizacijom, više kao vješt ekspresionistički ekspertizam u kome je objektivna stvarnost manje-više simbolički postavljena u funkciju dočaravanja unutarnjeg autorovog stanja.

On se već na samom početku u naslovnoj temi "Dodir dobrote" samplom 'za ovo bi trebalo da te streljam' (ako se ne varam Bata Stojković) jasno pokazuje otuđenim i neshvaćenim faktorom svojevrsne vlastite groteske otvorivši nišu za relevantan diskurz moralnih i umjetničkih vrijednosti držeći se standarda dobro odmjerenog ukusa kroz koji se naziru utjecaji uglavnom ranijeg electro-industriala Cabaret Voltaire, ponešto krautrocka, pa i big-beata. Redom, od teme do teme, kako koji puta, niže setove melodičnog ritma ("The hit"), recitacije stihova Nikole Tesle ("Automat" i tromi dark-wave "Samo mali broj nas"), set konkretne glazbe miksan s neurotičnim IDM beatovima (kratka "Reklama za Beograd na vodi"), obredni tempo s krikovima Taiko Boys & Girls ("Dei se!"), ponešto se s vremena na vrijeme usredotoči na rad staccato klavijatura (acid-house "Nazaren") ili se, pak, potpuno unosi u konkretnu glazbu s daškom ambijentalnog sloja syntha ("Školski kup u košarci 1978").



Čak se nađe i reminiscencija trip-hopa u konglomeratu krautrocka s učešćem Branka Bogunovića (Radost!) i Faruka Begollija na libreto Nedeljka Čabrinovića ("Suprotno"), dok je završna "Diskonekcija" formatirana u chill-out levitaciji i kao takva ekranizirana u prijatno bizarnom spotu nalik na škicavi voajerizam, a postoji i druga verzija realizirana pred nekih 6-7 godina. Činjenica jest da ovdje nije osnovica na striktno zvučnom, odnosno muzikalnom, već kompletnom performansu s ograničenom dozom postavljenih deformacija što bunta i prkosa, a što svjetovnih inspiracija likova takoreći marginalaca s dna egzistencijalne društvene ljestvice pri čemu se ne ulazi u nakaradnost, primitivnost i neku jezovitost.



Čitav album ima dozu emocija i melankolije, te odsutne, atipične ljepote kao pandam suvremenom društvu, birokraciji i otuđenosti ljudske egzistencije. Na određeni način, ovakva simbolika izražava svojevrstan subjektivni manifest spiritualnog jedinstva ispunjenog strepnjom i alogičnom realnošću otkačenog, naizgled društveno neprihvatljivog i neshvaćenog umjetnika za kojeg, možda, većina smatra da ima ozbiljan psihički, ako ne kompleks, onda prirodan poremećaj. Pa ipak, osjeća se da nema nikakvih paranoja u preciznoj savjesnosti što ga čini sretnim promatračem i kritičarem bliske okoline s podosta zdravog humora, a ovaj rad je s tehničke strane adekvatan ispušan ventil pun metafore i alegorijske personifikacije 'govorim o sebi, a ustvari mislim o drugima'.

Naslovi: 1.Dodir dobrote, 2.The hit, 3.Automat, 4.Samo mali broj nas, 5.Reklama za Beograd na vodi, 6.Dei se!, 7.Nazaren, 8.Školski kup u košarci 1978, 9.Suprotno, 10.Diskonekcija

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/10/2023