Nekad, sad već dosta davno kad je Radost! bila na početku karijere s prvim albumom "Radost oslobađa" www.terapija.net/njuz.asp?ID=3506 (2007) vozio sam se s braćom Bogunović u njihovom autu do moje tadašnje zagrebačke Folke gdje sam živio, a Goran mi je predbacio i zamjerio da oni nisu nikakav new-wave bend i ono što sam napisao u toj recenziji i još nekim izvještajima s njihovih koncerata, da sam totalno pogriješio i promašio što se kaže 'ceo fudbal'. Da su oni blues-rock, a ne nekakvi alternativci kako sam ih opisao, a zamislite, od mene su dobili za taj debi DEVETKU i nisu bili zadovoljni. Slobodno provjerite. Jako teško i žmehko sam se osjećao, a baš sam bio impresioniran njihovom kombinatornom stilskom svirkom s odličnim tekstovima, nedaj Bože da sam im spomenuo u tom trenutku kako odavno žežem eksperimentalnu elektroniku, avangardu i da daleko gledam kuda će bend moći otići, samo kad se totalno oslobode, a oni bi pitali 'čega'?

Rasli su kroz tu prvu, a posebice drugu dekadu 21. stoljeća, počeli lagano eksperimentirati i zaista se oslobađati da ne navodim sve faze kroz koje su postepeno prolazili došavši do ovog najneobičnijeg im albuma preimenovavši se u Plačući!, ha-ha-ha, potvrdivši moje osnovane hipoteze da mogu biti najoriginalniji kreativni bend današnjice na ovim prostorima. Međutim, da sam tada to Goranu izjavio kako vidim Radost! za 10 ili 20 godina, izbacio bi me iz auta i rekao da sam u najboljem slučaju, pijana i zanesena sanjarska budala, bezveznjak. Činjenica jest da se bend na ovome albumu pretvorio upravo u ono o čemu sam maštao: eksperimentalno hrabri elektronski stroj s potpunom dramatikom prkoseći kurentnim IDM/EDM izvođačima koje su sasvim sigurno osluškivali, a bome i glitch stilu koji je, nažalost ostao i dalje alternativan, a za ovu preobrazbu najveće zasluge ima njihov uvaženi suradnik Bellboy iliti Beli (ranije im remiksirao LP "Novi svijet", a 2020. im ostvario prvi electro-sampling na EP-iju "Križ") uvevši ih u čaroban svijet synthova, te Cabaret Voltaire, Suicide i Kraftwerk veličanstva - svetog trojca elektronike na kojoj počiva današnja cjelokupna branša, elem vitalnim elementima koji su istom mjerom blues činili od Muddy Watersa, Jimmie Rodgersa, Blind Lemon Jefersona i stare kompanije s prelaza 19. u 20 stoljeće što su sasvim nesvjesno kumovali bijelom rock and rollu i praktički kao sirotinja nisu mogli pretpostaviti u što će se njihov izvornik pretvoriti. Tako je to uvijek sa začetnicima i inovatorima, neshvaćeni su, a ovaj album će isto tako otpočetka biti neshvaćen jer je nešto sasvim drugačije od ne samo stila Radost! kao benda koji je do sada bio u relacijama rocka, bluesa i krautrocka, kako god smatrali njihov dosadašnji egzibicionizam.

Oni ovdje postavljaju zahvaljujući Bellboyu sasvim nove forme uglazbljivanjem Goranovih tekstova iz zbirke "Vježbe hrabrosti" (Durieux, 2021) koju nisam čitao jer je nisam dobio na uvid (baš bih volio), a radi se o čitanju poezije u slobodnim stihovima koje interpretira Branko, Goranov brat. Interesantno jest da ovo nije suhoparno književno prijepodne, popodne ili neka uštagljena književna seansa s obiljem prenemaganja kakve pjesnici-poete recitiraju na strogo zacrtanim mjestima pred odabranom publikom koja će upijati svaki njihov stih, a u principu, upijati će samo osnovni dojam, pa makar pred njih stavio i nekog sramežljivog mršavog Ian Curtisa u ispeglanim hlačama jer nema traperice, ali na košulji ima ogroman žuti bedž Kraftwerk s plavim znakom radioaktivnosti. Ništa oni neće puno shvatiti, ali će pljeskati makar su književnici i poete i kritičari i strastveni konzumenti.

Bellboy je ovdje napravio snažnu koheziju Goranovih stihova, elem, ovdje je trojac (+Branko vokal) iznjedio ogromnu sociološku vizuru današnjice lukavo zaobilazeći sveprisutnu pandemiju usredotočivši se na kurentni život i stanje kroz logičke karakteristike ljudske primitivnosti, a zanimljivo, u niti jednoj pjesmi nema ama baš niti jednog bijesnog ili očajnog vapaja koji tjera na pokretanje pobune oko bilo čega, međutim dramatika svake pjesme jest revolt, no tako smiren, da ću reći otprve, jako dobro psihološki alternativno dizajniran da bi ga i sam pokojni John Peel na svojim čuvenim BBC Radio1 sessionima mogao emitirati.

"Sve" izranja iz kovitlajućeg synth ambijenta u acid konfiguraciji Psychic TV i Coil kao da vam se obraćaju duhovi John Balancea i Genesis P-Orridgea, "Snijeg" nevjerojatno skoči u plesni Kraftwerk, dakako jedini album u 21. stoljeću ("Tour De France"), "Susjedi"i "Čokolada"su Suicide komadi, a pravi uron u pokojnog velikana Richard H. Kirka je "Vjerojanost" sa svim potrebnim samplovima 'radničke porodice su se uselile u nove domove' socijalnog i društvenog uz minimalističku mantru 'vjerojatnost je da nakon prošlog trenutka, slijedi ovaj sad', opasna socijalna pjesma koju bi mnogi mogli posve krivo shvatiti poput nerazboritih kritičara koji su Cabaret Voltaire otpisivali da su 'pijetao koji prerano kukuriče'. A? Nisu shvatili avangardni smisao još iz 80-ih kad su javno obznanili 'give me your name/ give me your code'. Još nešto o toj moćnoj kritičarskoj ergeli najveće rock epohe: u prvoj "Enciklopediji Rocka" 1977. (Mladost, Zagreb) koju je prevodio pokojni Dražen Vrdoljak, napisao je za Kraftwerk da njihove pjesme 'oponašaju tehnološko okružje zasnovano na tehničkim izmišljotinama u kojemu njihovi poklonici, vjerojatno žive', a Suicide i Cabaret Voltaire uopće nisu spomenuti, jedva da su spomenuli nekih par krautrock bendova, Pistolse, The Stranglers i The Clash. U nedavnom dokumentarcu o Kići Slabincu je učestvovala i Tereza Kesovija rekavši da je Kićo bio rock and roll, a ne svi oni nakon njega što su svirali neki pseudo-rock, ha-ha-ha... Koliko je urlikala u pjesmama, mogla je biti najbolja punkerica, rokerica i metalka na vokalu, zamislimo da otpjeva "Smells like teen spirits" ili "Frankie" od Suicide, koji bi to performans bio...

Pa mada je od 1977. prošlo gotovo 5 desetljeća, izrodilo se mnoštvo stilova, neki su posve zamrli, elektronski glazbeni oblik je prečesto shvaćan tim 'pseudo' terminom nečega što bi možda mogla biti glazba. Svašta. Kao da postoje stroga pravila poput onih u recimo helenističko ili rimsko doba da glazbu jedino može stvarati harfa, lira i panova frula. Ujebemti renesansu na koju se čekalo najmanje dvije pišljive tisuće godina dok netko bistre glave nije uključio električnu struju i brdo aparata prilagodio akordima i suzvučjima. Kako kaže "Ili se neću igrati" 'radi se o tome da je nužno stvoriti novi svijet/… nalazio bi se unutar ovoga/… dopušta različita tumačenja' ili završna, jedina klasično bendovska rock formacija "Točka" 'svega se bojiš, a najviše… svijet se steže oko tvoje glave… to je možda san o gubitku razuma'… itd, itd., da ne vadim iz konteksta predočavajući svakojake vještine prilagodbe za koje očito mnogi nisu, a niti neće biti spremni mada je 21. stoljeće već u trećoj deceniji.

Stoga je ovaj album hrabra inkarnacija rock benda koji je praktički palice & žice privremeno objesio o klin prepustivši se novim mutacijama elektronike, synthova i programa, ali to nikako ne znači da su se definitivno okanili klasicizma. Isprobali su i dobro im je sjelo mimo hipsterskih ekshibicija.

Naslovi: 1.Sve, 2.Snijeg, 3.Susjedi, 4.Čokolada, 5.Vjerojatnost, 6.Ili se neću igrati, 7.30 najmoćnijih fotografija ikad - zagrljeni par u ostacima srušene tvornice, 8.Vježbe hrabrosti, 9.Odakle, 10.Zvijezde, 11.Ilijušin, 12.Točka

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/11/2021