Sada je posve jasno da se na trećem albumu Radost! ozbiljno primaknula najneobičnijem egzibicionizmu potpuno zasjenivši prethodna dva djela "Radost oslobađa" (2007) i "Radost si i u radost ćeš se pretvoriti" (2010). Koliko se s prošlim radovima mogla uočiti sklonost ka otkačenoj lirici u kolopletu s raznolikim stilskim osobinama na različitim relacijama od bluesa i new-wavea do Captain Beefhearta (pa i natruha Frank Zappe i Buldožer), toliko je ona ovdje došla do potpunog izražaja kao njihov originalni i unikatni proizvod.

U prvom redu posve je besmisleno tražiti adekvatno i točno precizirano značenje njihovih tekstova. Oni su posve slobodnih formi koje skaču s percepcije na percepciju uz obilatu upotrebu konfuznih sadržaja poput sofisticiranih omnibus pričica punih humoreski, pa i groteski u artistički oblikovanim obrascima. S čestim alegorijama i metaforičkim značenjima oni govore o neobičnom i teško opisivom svijetu koji postoji tek kada se aktivnim promišljanjem i zapažanjem uključi u njega. Dakako, u svemu tome ima mnogo skrivene simbolike, brutalne iskrenosti, mistificiranih procesa, užitaka u paranoidnim mislima, egzistencijalnih preokupacija, različitih fikcija, angažiranih socio-političkih i društvenih kritika, te još podosta toga što se nazire u detaljima. Tehnika misaonog svijeta je široka. Asocijacija i mašta su neograničeni.

Uz ovakve prilično kaotične i višesmislene tekstove koji su do sada najartističkije izraženi, album otvara fini Steely Dan-ovski funk/soft-rock "Zrak da nas zrači" ispričan kroz biciklističku vožnju po gradu kada su se ispriječili neki aktivisti koji su prikazani tezom da su borci za prava uglavnom borci za vlastita prava. Reggae "Čekajući Božu" je Radosni! prijevod Beckettove drame "U očekivanju Godota" s puno egzistencijalističkih pitanja, osobne odgovornosti u tragikomičnom, bijesnom i bespomoćnom finišu 'netko mi se posrao u gaće' (ha-ha-ha)! Jedan od osnovnih lajtmotiva benda je užitak u paranoidnim mislima koje ovdje dolaze do izražaja u melodičnoj indie-pop/rock pjesmi "Stvar" pojačanoj violinom Srđana Stojanovića i otkačenim pratećim vokalnim arijama.

Kratki izlet u acid-jazz otvara "Ljuljačku" (točno tako se zove), jednu psihotičnu i vrlo konfuznu lirsku umotvorinu koju nije lako otključati. Naoko djeluje kao ekspresivna i protestna ljubavna pjesma spominjući muška imena aludirajući na ljubavnike vlastite supruge, no Viktor, Fernando i Thomas su ustvari Pelevina, Pessoi i Bernhard (malo proguglajte ako vas zanima tko su oni), inspiracija benda s kojima se skočilo na jednu sasvim drugu, bipolarnu percepciju. Dalje se stvari sve više zakuhavaju; ne znate da li u metafiziku, nadri-filozofiju, fikciju ili grotesku, ali što god mislili, možete biti u pravu da tekst kompleksne humpa-cumpa kompozicije "Evolucija" nije ono što se čini na prvi dojam.

'bodljikavi ljudi ne trpe ljude
kojima je glava akvarij sa zlatnom ribicom
a oni nikako ne podnose ljude s kotačićima
koji jure, koji pretječu razne oblike života
koji se guraju, koji se sudaraju

prirodna selekcija, napredak,
budućnost nadire iz svih smjerova

u posljednje vrijeme
ljudima s bodljama opadaju bodlje
ćelave ljudi, postaju neoštri,
pa im se smiju ljudi s kotačićima
dok prolaze na crveno,
dok se kotrljaju autoputom,
u suprotnom smjeru
dok se sudaraju'.

Ona govori o napretku čovječanstva gdje ne treba žaliti za izumrlim vrstama jer će kemijska i biološka istraživanja, te upotreba nuklearne energije sigurno utjecati na stvaranje novih. Inače, na ovu temu je gitarist Goran Bogunović - Gawrun namjeravao napisati roman, ali kako kaže, na vrijeme je odustao. U press materijalu je nadodano da aranžman potpisuje Ivo Josipović (za one koji će recenziju čitati za tko zna koliko godina - treći po redu predsjednik Hrvatske 2013. godine).

Najdulja "Da" je jedan od ubjedljivih hitova ovog albuma u plesnom kraut-rock tempu bubnjara Dimitrij Petrovića s ponešto laganog funka na paralelama Talking Heads uz sitne gitarske eksperimentarije i minijature starinskog zvuka klavijatura (na tipkama se spominju Gawrun, frontmen Branko Bogunović - Brale i producent Hrvoje Nikšić - Nikša), a tematski je opet rasplinuta u cijelom nizu metamorfoza različitih uloga koje igramo u životu služeći se društvenim mrežama (facebook, twiter, myspace) s pratećim egzistencijalnim dvojbama ljudi koji sve manje znaju kuda ustvari idu. U njoj se nalazi i vrlo zli slogan albuma 'Radost! jede svoju djecu' uz dinamičan završni krešendo.

Niz ovih apsolutno neobičnih artističkih egzibicija nastavlja eliptična "U biti, nisam izašao iz jajeta" u blues tempu podebljanom violinom i kratkom, ali moćnom hard-rock gruvačinom, a onda jedna od najsmješnijih humoreski "Paž" koja se svakako ne može shvatiti eksplicitno mada govori o ljubavnoj priči između morskog psa i one male ribice koja pliva za njim i hrani se čisteći ga ('ja sam vitez, ti si moj paž/ ja sam sunce, ispravno puži, ispravno gmiži, glavu ne diži').

Jedna od najoriginalnijih Bowievih umjetničkih strategija je unošenje potpune autorske ličnosti u nekoga i nešto, pretvaranje sebe samoga u čudnovatu fikciju, a to je Radost! u pjesmi "Vedar i prozračan" nevjerojatno kreativno uobličila. Naoko, pjesma govori o nekakvom individualnom 'vedrom i prozračnom' stanju, ali u biti govori o - stanu, kući, vašem intimnom prostoru koji je poprimio dušu i emocije da vas nadgleda poput duha!

'divan sam, vedar, prozračan,
prekrasan i prazan, udoban baš
sjever i zapad nadgledam
čovjek, žena, mačak, biljke i ja'

Kompozicijski je urađena u dva vrlo kratka dijela (sveskupa manje od 3 minute) s aplikacijama konstruktivnog funka kakav je komotno mogao sjesti i samom Bowieu na albumima "Heroes", a pogotovo "Lodger" (podstanar) gdje je imao neke čudnovate tematske opsesije o kojima se i danas vode polemike što one znače.

Angažirana himna "Organizirajmo se" puna je inteligentnog protesta iz kritičko-sociološkog aspekta upućenog na nikad uspjele prosvjede protiv vlasti u Zagrebu (a i Hrvatskoj) s kraja 2010. i početka 2011. Pjesma se bavi (be)smislom društvene pobune i činjenicom da su revolucionari divni ljudi sve dok jednom ne pobijede, a sadrži parafrazu sjajnog pjesnika Vujice Rešina Tucića i citate Goethea, Marxa i Lenjina u kojoj su učestvovali čuveni Tobić Tobić i na megafonu sam Nikša. Tematski daleko drugačija "Zeleni ljudi" s pomalo R.E.M-ovskim ugođajem je nadrealistična kombinacija stvarnosti i SF priče kakvu ponekad dobivamo iz hollywoodskih filmova. Povezuje vanzemaljce i smetlare gotovo ih izjednačivši na istu razinu - 'zeleni ljudi čiste moj grad/ svijetle u mraku, čuvaju nas/ zeleni ljudi poljeću sad/ visoko gore mašu za kraj'. Tu se provlači vrlo bogata mašta scenarista koji se totalno ušljuao do kontenjera za smeće; umjesto da očekivano kuka kako nema strpljenja čekajući 'dobru robu' kao što to nažalost rade mnogi obespravljeni, degradirani i siromašni, on se iznenađuje činjenicom da komunalci vrlo pažljivo rade svoj posao i razgovaraju nekim nerazumljivim jezikom koji ih neminovno, što zbog florescentne zelene uniforme dovodi u spregu s vanzemaljcima...

Završna "Nenanišanivši" već od samog naziva preko vrlo snenog acid-jazz uvodnika s trubom Vladimir Protića na stilizaciju Miles Davisa i naoko sentimentalnom atmosferom izgleda kao idealna glazbena odjava, međutim, lirski je potpuno zbunjujuća. Konkretno, ovu pjesmu se jedino može shvatiti kroz vješti samplirani složenac Gawruna koji je izabrao motive pjesnika Tihomira Matka Turčinovića kako bi namjerno zbunio slušatelja semantičkim konkretizmom uz skrivenu poruku Branku Malešu.

Ovaj nevjerojatna artistički uobličena konfiguracija više je od onog suhoparnog 'jednog-dva-tri' preslušavanja na gluho, a ponekad i nezainteresirano uho. Radost! je ovdje definitivno dosegla vrhunac kreativne zrelosti u svim pogledima. Rockersku konfrontaciju i konstruktivnu kritiku zamijenili su inteligentnom poetikom ne vrijeđajući i ne napadajući nikoga. Izašli su iz okvira stereotipova bez ikakve upotrebe nekih vulgarnosti naoko se nevino i vrlo sofisticirano pozivajući na aktualne socio-političke i društvene probleme, no njihov smisao je daleko dublji i konkretniji - govore o negativnosti koja je ukorijenjena u čovjeku od pamtivijeka, na svoj Radostan! način. Vladajuća kultura nas uči kako je važno da nikad ne pokažemo faktor iznenađenja i zbunjenosti, već da ostavljamo dojam da nam je sve jasno čime navlačimo masku glumatajući elokvente osobe.

Sve ono što smo naučili u tom aspektu su dogme koje nam se povlače još iz 'dječjeg vrtića' zasnovane na analizama i promatranjima ljudskih sukoba. Uvijek su postojale dvije teorije - potlaćenih i moćnika. Moćnici su stvarali zakone na temelju suprotstavljanja da bi zaštitli sebe, a potlaćeni, da ne bi dolazili u sukob, oduvijek su morali zaboraviti svoju slobodu. I Radost!

S novim basistom Dinom Kraljetom (zamijenio Marija Orača) i proširenom sekcijom od 6 gostujućih glazbenika (tu su još uz spomenute Ana Opatić i Martina Zvonić na vokalima), Radost! je bez ikavog zicera odigrala fleksibilnu partiju artistički sofisticirane rokačine koja je na relacijama ex-Yu u nekim segmentima metafora bliska čuvenom albumu "Odbrana i poslednji dani" Idola koji su se poslužili istomenim romanom - humoreskom Borislava Pekića. Dakako, glazbene paralele su jako daleke, ali ideje u konvertiranju zbilje i nadrealizma u inteligentnu fikcijsku dramaturgiju su jako, jako slične.

Poetika do srži.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/05/2013

PS: p.s. u planu je video-spot za pjesmu "Zeleni ljudi". Besplatan download albuma: ovdje