Radost! se od polovice druge decenije 21. stoljeća stubokom mijenja i to evidentno od izdanja do izdanja. Treći album "Radost! jede svoju djecu" (2013) bio im je definitivan završni čin prvog dijela karijere simbiozom blues-rocka, new-wavea, klasičnih i manje klasičnih obrazaca s kojima su često dijelili slične putešestvije i progressive velikana poput Frank Zappe, Captain Beefhearta & His Magic Benda, a na račun promišljeno sugestivne zafrkancije i Buldožera, da bi se samo godinu dana kasnije s prvim živim zapisom "Radost! u Klubu" otvorili novim glazbenim strategijama koje su oivičili kompleksno satkanim remek-djelom "U zoni" (2017) na koje je trebalo čekati 3 godine, a za vinilno izdanje još naredne tri. Pa su eksperimentalni pristup podebljali u suradnji s Vesnom Mačković za predstavu "Zlatna medalja" (objavljen kao mini-album/ EP), te se 2018. sasvim neočekivano obreli u izazovu za plesne podije preko funka, elektronike i remikseva u još jednoj suradnji s Bellboyom na mini albumu "Novi svijet" koji je ustvari extended varijacija dvije teme razasute u 6 naslova. Otprilike taman kada je zadnjespomenuto izdanje ugledalo svijetlo dana (svibanj 2018.) bend je poduzeo novu aktivnost - ideju o unikatnim koncertima s jednim gostom, no o toj realizaciji na pozornici, moram reći da nemam pojma s obzirom da sam već dulje vremena vrlo slab promatrač i dio koncertnog auditorija odlazeći godišnje tek nekoliko puta na svirke i to uglavnom kad me se natjera korbačem ili ucijenom. Ili dobrim pozivom 'gde si stari, nismo se vidli od kad smo se zadnji put napili?'. Ah, pritisle su godine... I bend je od tada imao opravdanu pauzu zbog jako velikih privatnih poteškoća nakon kojih bi možda svatko prekinuo rad . Za Radost! mogu reči da su u ovakvoj ideji iznimni kreatori i vrlo hrabri kod samog netipičnog pristupa barem što se tiče ovozemnih rock izvođača: takav pristup se uobičajeno koristi u klasičnoj glazbi, ali onda kada je manje-više već čitav performans osmišljen. Pa i u jazzu. Dovede se neki virtuoz, poznato ime, odradi se nekoliko proba na gotovo notno pismo, te uz usredotočeni i pedantno razrađeni scenarij pristupi živoj izvedbi, redovito najavljenoj kao predpremijeri velebnog spektakla. Uglavnom, rockeri nemaju takve afinitete izuzev u slučajevima kolaboracija, a koliko se shvaća, ovaj album nije zamišljen u takvom kolaborativnom maniru.



Na samo dvije probe u kojima je bend slobodno improvizirao uz čuvenog Maria Kovača kojeg ne treba posebno predstavljati, priča kaže da su najbolje dionice ostale pohranjene na hard-discu, a najljepše greške i trenutci koje bend voli zato što ih ne može objasniti objavljeni su na ovome 8. izdanju koje je ujedno objavljeno i na 12'' vinilu (format LP ploče). Slobodno ću karikirati da od cirka onog prvog, spomenutog živog snimka iz zagrebačkog Kluba naovamo više ne znam što od Radost! treba i valja očekivati što je za poduzetniji i zahtjevniji dio domaće audijencije vrlo zahvalno budući da su momentalno na terenu istraživanja, doduše ne u segmentu klasičnog eksperimentalnog rocka jer je žanr sam po sebi odvajkada nejasan i nedefiniran i u svjetskim razmjerima počevši od The Residents, preko dobrog dijela krautrocka, Tuxedomoon, John Zorna sve do današnjih snaga u koje se često upliću i Radiohead i metalci i noiseri i elektroakustični izvođači i još štošta toga. "Čekaonica za pakao" je naizgled konceptualno djelo od simboličkog iznosa 33 minute i 33 sekunde s 10 relativno kraćih pjesama što po opsegu fluktiraju u radiofoničnoj konfiguraciji: Mario je vodeći vokal recitativno-polumelodičnog karaktera s uglavnom vlastitim tekstovima koji su, pak, zna se, sami po sebi (a posebice po njegovim ranijim izletima s autorskim ili kolaboracijskim bendovima/ izvođačima) humoreska s parodirajućim efektom konstruktivnih šamara na individualnoj ili društvenoj razini, bend ga prati, a može se shvatiti i obrnuto. Jer, osnovna stvar ovdje je jasno usklađena kemija bez nekakvih prevelikih figurativno kontempliranih struktura u samoj arhitekturi, ali opet daleko od destruktivnog poriva ka slobodnoj improvizaciji, rušenja konstrukcije poput de-kompozicije Sonic Youth i 'eksperimenta radi eksperimenta'. Mario je otprilike imao već možda i gotove tekstove, a možda i nije. Možda je na licu mjesta 'iz glave' kreirao stihove kojih ima podosta, a možda je i bend na licu mjesta kroz jamming uranjao u njih. Nebitno, ali vrijedi spomenuti kao pristup kreiranju recepta koji ustvari i nema točne omjere. Bitno je to da u svim mogućim slučajevima i opcijama koje se mogu zamisliti nitko od njih nije tu 'slobodu' izraza shvatio i odradio ekspresijom kao što bi se u ovakvoj prilici očekivalo. Ovdje su poredane prije svega harmonijsko-ritmične figure s ambijentalnim gitarama, brojnim staccatima, ponekim klavijaturističkim dionicama (svira ih bubnjar Dimitrije Petrović), obogaćenim udaraljkaškim epitetima i nekolicinom pratećih gostiju na vokalima, neizostavnim Branimirom Norcem na klarinetu koji 'uglavnom ne zvuči kao klarinet', a zahvaljujući dramatično napenalenoj lirici (bolje rečeno libretu) uz dodatak nekoliko izabranih govornih ili zvučnih isjećaka ostavljaju neprijeporan teatralan dojam krautrocka kakav nikad nije postojao. Pjesme se kreću u vrlo laganim taktovima uvodne "Dijete" u kojoj su već utkane sve ove navedene fragmentacije, ali na minimalističko-repetativnim osnovama, najdulja tema "Uspjeh" (4.41) ne bježi ništa dalje od prepoznatljivih laganica benda s dizanjem dinamike, no ima vrlo težak i morbidan tekst o samoubojstvima čeških srednjoškolaca koji ne žele živjeti u ovom apatičnom i nemoralnom svijetu (Mario ovdje i u narednoj ima ponajbolje vokalne krikove) odmah nastavivši u "Križ", također minimalistički uređenom komadu s dinamičkim tenzijama koje ne preferiraju u onoliko dugotrajnoj hipnozi starih krautrockera s konca 60-ih ili tijekom 70-ih što su znali besomučno odvaliti po 10-15-20 minuta jednog te istog akorda. Zanimljivo, finiš okončava u popriličnom noiseu i kakofoniji. "Kraj" bi mogao, da se nekome emitira bez ikakvih znanja o autoru/ izvođaču aludirati o lucidnim ispadima Marka Brecelja (govori o odrastanju i gubljenju časne pionirske riječi) i Buldožera; tanka je linija između opusa Buldožera s Breceljem i Borisom Beleom kao pjevačima - Mario ih jako dobro umije oponašati, možda čak i nesvijesno, a glavna tema "Čekaonica" je, pak, neočekivano uvijena u post-rock ambijent laganih otkucaja mučno-satirične dramaturgije 'jeste li ponijeli zdravstveni karton?/ a od čega ćemo onda raditi filtere?/ marš van!'



Vinilni dio albuma B-stranu otvara drugačijim karakteristikama. Dok primjerice prvi dio fabulom konverzira djetinjstvom, odrastanjem i roditeljskim brigama, naredne 4 pjesme vode računa o uobičajenim potrebama odrasle osobe, te dakako Mariu Kovaču kome je Radost! upriličila "Laž" uvodnim govornim samplovima iz nekog TV kviza (eh, jbga, TV program ne pratim već jako), vodećim vokalom Branka Bogunovića i sviračkom zafrkancijom na..., svi će shvatiti što, ali dakako kroz suptilan spoj jako kratkog progressive aranžmana sa himničnim skandiranjima, hahaha... To je i najplesnija, sasvim karakteristična Radost! pjesma kakvu i valja očekivati u ovakvoj fazi. Da, eksperimentalna je i smislena, ali ako ćemo pravo, to je i programatsko ciljana pjesma sa stilskom zafrkancijom 'na-na-na-na-na-cionalna laž' koja ustvari to i nije. Rečemo ovako: da su naša djeca, ona koja se spominu u prvom dijelu albuma, a svi smo mi roditelji čim imamo 35 - 40 i više godina zabranili i nametnuli restrikcije vlastitoj djeci, odmah bi nas, istom kao i mi mahom vlastite roditelje zamrzili i smatrali ih, kao što Mario kaže u "Ruho" 'ja sam naprosto anologni tip/ njen pas me voli, ali to nije ništa čudno, psi me obično vole/ njeni roditelji me ne poznaju, ali ni to nije ništa čudno/ ni moji roditelji me ne poznaju'. Taj drugi dio ploče ili albuma, kako god, fiksiran je r'n'r pričom i duhovitom scenografijom koja se tek samo može zamisliti izvedbom uživo. Mario je jako dobar režiser i alternativac, inteligentan umjetnik i zajebant, jednom je čak trebao biti i DJ na rođendanu Terapija.net, s njime sam odradio i jedan zanimljiv DJ session u Sisku početkom 2005. kad je snimio i promovirao film s Bore Lee-om "Čuvaj se sinjske ruke", veliki je čovjek mlade generacije autora i zna u šta se upliće ovakvim session izletima koji mu, isto kao i Radost! možda u samom startu ne donose velike komercijalne koristi, ali one umjetničke ostaju. Poigrao se ovdje i s vremenskim terminom "Aorist" koji je jako zanimljiv u slavenskim jezicima, pogotovo u bugarskom i malo znanom lužičko-srpskom, a sve se manje koristi: to je prošlo svršeno vrijeme razlikujući se bitno od perfekta, postojalo je u davnim slavenskim jezicima, postoji u starogrčkom i sanskrtu, a glavna mu je osobina izražavanje radnje koja se desila prije trenutka izgovaranja, pa tako on ovdje zbori 'razmjenišmo poglede... popišmo piće... porazgovarašmo malo... prošetašmo uz nasip... odošmo u auto... skidasmo odijeću... vođošmo ljubav... volješmo se...'. Jednog dana, a pretpostavljam da skoro svakog dana neki novinar u svijetu želi nešto prevesti s hrvatskog jezika na svoj, suoči se s nečim ovako čudnim što ne umije prevesti jer ne poznaje hrvatski i slavenske jezike, baš taj aorist, specifičan glagol prošlog svršenog vremena. Mi Hrvati i svi Slaveni znamo aorist, to je bogatstvo našeg jezika, a Mario se ovdje dovitljivo poslužio pokazavši da je, na žalost to glagolsko vrijeme samo sinonim za ženski imperativ - pluskvamperfekt 'moraš biti najbolji', odnosno od muškarca se očekuje najviše makar je taj muškarac u pjesmi "Mržnja" rekao imajuću pred sobom Amazonku 'bejbe, u ratu spolova ja sam pacifist'. Ženama se više nikada ne smije reći da nisu u pravu, niti onda kada nisu. Emancipirane su i zaštićene od sveg zla. Ja se svoje bivše plašim ko' vrag tamjana jer sam slušao primitivne bedake koji su me krivo savjetovali. Bunt je u čovjeku i valja ga zadržati. Rat je ionako na sve strane s mnogim predrasudama i čudnim koincidencijama realnosti u kojima bi svatko htio napraviti nove sustave vrijednosti. Radost! nisu napravili novo remek-djelo, ali niti ništa manje loš rad. Mario im je tu doprinio zanimljivim lirskim kontekstom. Jako dobro se uočava kad su braća Bogunović napravili 'svoju' jedinu pjesmu, te stoga ovaj album smatram više kao budućim performensom Maria Kovača & Radost!, ako se ikad to više može desiti. Jedna jako zanimljiva, duhovita i inteligentna neokrautrock priča na hrvatskom jeziku.

Naslovi: 1.Dijete, 2.Uspjeh, 3.Križ, 4.Kraj, 5.Čekaonica, 6.Laž, 7.Aorist, 8.Mržnja, 9.Ruho, 10.Mraz

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/04/2020