Kroz proteklih desetak godina koliko pratim Radost!, imam dojam da sam sve bitno ispisao o njima, njihova 3 albuma (+ 1 uživo) i brojnih koncerata kojima sam prisustvovao. Redovito sam smatrao da su sa svakim albumom došli do klimaksa i da dalje neće moći stazom rapidnog napretka, no, na svu sreću, svaki put sam se prevario, čak i u slučaju živog "Radost! u Klubu" (2014) na kome su isprobavali i neke nove materijale. Taj slučaj rapidnog im napretka ponovno je doživio svoj fokus na ovome albumu koji je van svake sumnje najbolji, najdorađeniji, te svirački najelegantniji i najkreativniji izbacivši u prvi plan mnoštvo kompleksne građe sa čvrstom i dotjeranom svirkom po čemu se evidentno pokazuje da su svaku kompoziciju radili i stvarali s velikim artističkim ambicijama. Skoro su sve uvili u posve novo ruho koje se tek stidljivo naziralo iz prethodnih radova - u osebujan progressive rock koji je sam za sebe specifična, najteža i najzahtjevnija forma u bilo kojem glazbenom fahu, odnosno na takve kompleksne oblike izraza usuđuju se samo najvještiji i najspretniji. Spojiti gomilu ideja u instrumentalno bogatstvo, a da opet ne ispadne panegrično šepurenje ili pretenciozno nadmetanje nije osobina baš svakoga koji uroni u ovakav stilski izričaj. Uostalom, često se i dobiju strahote koje, pak, ponekad mogu iznenaditi svojim komercijalnim dosezima na račun nekih dovitljivih i pronicljivih kerefeka, sjetite se samo grozota od velecijenjenih multimilijunskih radova Queen, Pink Floyd ili Dire Straits. Ali Radost! zasigurno ne spadaju u niti jednu sličnu kategoriju, pa čak niti u neke bliskosti s Frank Zappom, Buldožerom ili Captain Beefheartom kao što je to bio slučaj na ranijim ostvarenjima, a pogotovo koncertima na kojima su pripremali eksperimentirajući ovo novo ruho.

Ovdje su stilski i tehnički izglancali parametre originalnosti bez obzira na taj komercijalni efekt. Hoće li ga ili neće biti, jer je situacija takva kakva jeste, no ostavimo to oće' li itko vrtjeti ove pjesme na radiju. Elem, daleko od bilo kakvih krucijalnih trendova, zasnovani isključivo na vlastitom kredibilitetu, od pjesme do pjesme se provlače kombinacije vrlo ugodnih vibracija različitih oblika rocka počevši od intrigantne country melodije "Ali nismo" s uplivima math tehniciranja, preko neobičnih reggae/ska humpa-cumpa natruha s elementima post-hardcorea u odavno provjerenom koncertnom hitu "Primarno je sekundarno" s kojim se definira taj početni implicitni elan pun samoironija i metafora; koliko o opstanku benda, toliko i o 'samoobnovljivim izvorima' ('prst u guzu, pa u usta'). A nastavlja se u sugestivnoj, daleko skuliranijoj "Potez" u blueserskom sessionu koji, pak, reducira životni nesklad u nerazumijevanju: 'znam kako misliš da je to nešto loše, i to je tako, jer si mlad', odnosno progovara o onom vječitom jazu generacija, primjerice roditelja i djece ('trebaš preuzeti odgovornost/ najteže je prvi put'). Da bi pokrili i daleko šire, ekonomičnije i poslovnije društvene strukture, bacili su ciničnu akustičnu staccato laganicu "Snuždeni" s aromom havajskog šliha u kome se pojavljuje intrigantan gost - Brane Norac na klarinetu koji ima još nekoliko vrlo zapaženih rola, a ulazak u specifičnu težinu albuma kompleksnijih glazbenih i lirskih tema raspreda "8-bit" fiksirana na pošast kibernetičke nespretnosti. Mada je jedna od najjednostavnijih, odranije s koncerata znana kao "Feniks", ovdje naslovljena kao "Samba", dolazi na sredini albuma u rasplesanom Talking Heads funku poput albuma "Fear of Music" i "Remain in Light", no Radost! opet ne bi bili to što jesu da nisu onaj minimalistički stil Byrnea pretovarili u dinamičke gradacije s nekoliko vitalnih izmjena, te k tome, pjesma nije striktno angažirana, već zajedljivo emotivna - 'nikad nećeš znati zašto mrzim rastanke/ kako ljubav, zašto ljubav miriše po konjima'. Najdulja "Vikipedija" (skoro 6 minuta) nova je instrumentalistička bravura sa ženskim recitacijama izabranih citata s, naravno Wikipedije o životu, sustavima vrijednosti i rezonima, dok su posljednje tri kompozicije opet posebne priče za sebe, no u kompletu se pridružuju konceptu vrlo zanimljive dramatike realnog života promatranog s komičnog aspekta koji je u obostranoj sprezi s glazbenim materijalom. Radost! su otprilike poput Laboratorije zvuka satkali humor, komediju, namjerno iščašenu degutantnost i ozbiljnost pod jednu zastavu provocirajući auditorij njihovim omiljenim atributima. Koliko su Vraneševići preferirali seksualnost i erotiku kao oružje za sofisticirani otpor ondašnjem režimu, toliko se braća Bogunović (Brale - vokal, Goran - gitara) dovitljivo šegače s ljudskom glupošću i brojnim predrasudama danas daleko moćnijeg sistema. Premda ne imenuju, a niti ne upiru direktno u čitavu problematiku koja se tek nazire 'između redaka', lukavom strategijom su pobrojali i naveli vitalne društvene paradokse bez imalo uplitanja u socio-političke konotacije. Prikazali su ljudsku taštinu, nesposobnost, informatičku neupućenost, lažne demagoge, sitne političke fićfiriće koji su uspjeli obmanama, a i one marginalce koji se trude, a opet ih nitko ne doživljava ('živio jedan tako snažan Kozak na Donu koji je kidao plehove', završna psihodelija "Kozak"), kao i sami sebe u spomenutom uvodniku "Ali nismo", no opet je pitanje da li je baš to pjesma o samom bendu Radost! ili o nečemu sasvim drugome.

Jedno je sigurno. S ovim albumom Radost! je ponovno dosegla svoj kreativni vrhunac s iznenađujuće malo lirike, ali pomno izabrane za duboko mozganje i promišljanje. Od samog Braletovog vrlo teatralnog vokala, preko sjajne Goranove gitarske svirke u kojoj nema čega nema (od akustike, mnogobrojnih nenametljivih solaža i improvizacija sve do žestokih mathcore riffova), te odlične ritmičke pratnje (Dmitrij Petrović - bubnjevi, Dino Kraljeta - bas), "U zoni" je perfekcionističko bogatstvo hrvatskog progressive rocka ovog doba kome ne treba gledati u zaleđe ex-Yu scene (Time, Smak, Yu grupa, Korni grupa, a pogotovo ne Indeksi, Buldožer, Bijelo dugme ili spomenuta Laboratorija...). Njihov neobičan smisao za humor nema takve klišeje hvatanja na neku foru, dobro ili loše sročenu, fokusirani su kroz individualizam na širokoopsežne činjenice današnjeg društva, ne kukaju o balkanizmu s krčmarskim provincijalnostima, naposljetku su moderni, a ako kome smeta što imaju konotacije urbane poetike koja odudara od sirovih strasti, sam si je kriv. Ovo je remek-djelo.

Naslovi: 1.Ali nismo, 2.Primarno je sekundarno, 3.Potez, 3.Snuždeni, 4.8-bit, 5.Samba, 6.Vikipedija, 7.Tko te gleda, 8.Rođen nezadovoljan, 9.Kozak

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 17/03/2017