Dobro sam pretpostavio. Radost! su snimili svoj izniman koncert u Klubu 5.IV 2014. (predgrupa je bio Miki Solus) i objavili ga, doduše skraćenog kao svoj prvi live zapis. Ovdje se konačno i onim nevjernim Tomama može dočarati zašto je bend toliko izuzetan i poseban na našoj maloj skučenoj hrvatskoj rock sceni. Izvještaj s tog fantastičnog koncerta je vrlo bitan u ovoj kariki otprilike istom mjerom kao što je važan kompletan prikaz onog nenadmašnog nastupa Filma u Kulušiću 1981. gdje su samo 5 najlegendarnijih pjesama ex-Yu new-wavea prebacili na najčuveniji jugoslovenski živi mini album, puno bolji od trostruke Azre, dvostrukog Buldožera i Leba i Soli, jednostrukih Orgazma, Kičme, EKV, Dugmeta... Film su tada najbolje dočarali atmosferu cijele bivše države i Zagreba: nitko nije brinuo za svoju budućnost, svi su bili situirani, takmičili se između 'smijeha i riječi tko ima veći mjenjač za vožnju po gradu', 'klinci su nosili tranzistore na uhu i čitav grad je plesao kao lud, lud'. I Jura je bio lud. A pogledaj, danas je sve drugačije: klinci slušaju mobitel, glazba više ne izranja s krovova i podruma, nitko više ne pleše, svi samo filozofiraju o nekakvoj budućnosti, pljuju na tu Jugoslaviju i degutantno trpe sranja ne shvatajući tko ih to točno orgazmički za pišu navlači otimajući im i ono malo bijede koje imaju u džepu. Ono što je ostalo isto je 'pet piva u sebe kao riješenje za osviježenje'.

Čvrsto stojim da je Radost! anti-neoliberalistički bend koji se doslovce intelektualno zajebava i šegači na visokoj razini s takvim shvaćanjima, a i sa samim imperatorima iz Sabora i Banskih dvora koji uopće niti ne gledaju što se realno zbiva s druge strane prozora, što to dopire s krovova i podruma. A niti ih ne zanima. Već mnogo puta sam ponovio onu sjajnu izreku Aleksandera Cepuša iz njegove autobiografske knjige "Alex Bass in tovarna socializma" (Samozaložba, 2012): 'danas tvornice zatvaraju - zaposlene bacaju na cestu. U socijalizmu su tvornice otvarali - ljude su zapošljavali'. Da ima socijalizma, Radost! ne bi morali ništa drugo raditi nego samo svirati i davati ljudima elan i duhovnu potporu za radne napore i boljitak društva, te bi komotno prodavali izuzetne cifre svojih nosača zvuka, taman da si u gotovini kupe auto s većim mjenjačom za vožnju po gradu gdje bi poput nekadašnjeg slavnog Jure kibicirali 'vrijeme za akcije po gradu i mnoštvom djevojaka koje pogledom ne vidiš kad si mlad'. I imali bi svi odreda situirani status umjetnika, možda i poneko značajno priznaje od vodećih lidera društva zaduženih za razvoj kulture, a bez ikakvih ustručavanja, svi bi oni imali svoje kuće, vikendice i letjeli bi svako malo do Londona, New Yorka i Los Angelesa po neku novu dozu najkreativnijih injekcija bez obzira što kao bend nisu nimalo trendovski usmjereni. Parafraziram, svi nekadašnji veliki ex-Yu bendovi su šetali u potrazi za inspiracijama, ploče su se snimale u svjetski velebnim studijima Engleske, USA, Italije, Njemačke, Švicarske, Francuske, Švedske, jebote... Onaj tko je doma travu kosio u voćnjaku, pecao ribe na Dunavu i Tisi, imao kokošinjac i štalu s govedima, te svaštario s akustarom gitarom zvao se Đoka Balašević maštajući o Tomu Sawyeru i panonskom mornaru. Takav je bio seljak, kmet jedan zaostali.

Nego, ovaj kratki koncertni zapis donosi pregršt intelektualnih uzbuđenja koja su vezana za ovo naše društvo iz perspektive namjerno iščašenog rock-arta. Kako su odabrane samo neke pjesme, tako recimo nema uvodnog podjeba sa starim hitom "Zenica blues" Zabranjenog pušenja i Biblijskog citata 'ne sudite da ne budete suđeni jer sudom kojim sudite bit će te suđeni i mjerom kojom mjerite mjerit će vam se' koji na najbolji mogući način dočarava čitav koncept. Šteta. Prva stvar je nova "Samba" u kojoj se Radost! pretvara u Talking Heads iz najboljih vremena 1979-1983 neopisivo lirski, a i vokalno asocirajući na Davida Byrnea i njegove komične humoreske o životu u kapitalizmu. Brale je specifičan vokalist koji bi se još trebao jače uživiti u interpretaciju, no ti tekstovi (dostupni i za čitanje u mp3 formatu) isijavaju neobičnostima, sprdačinama, ismijavanjima i kratkim aforizmima za koje uopće ne treba puno pameti da se shvate na što aludiraju. Još uvijek studijski nerealizirani budući hit "Primarno je sekundarno" sa stihovima 'govno, govno čokolada - prst u guzu pa u usta' je jedan od najboljih dokaza ovog usranog sistema, a naredna "Potez" u rastrzanoj i kompleksnoj svirci donosi inteligentu poetiku nalik na Đoni Štulića koji se sofisticirano obračunavao sa svojim sivim eminencijama ('trebaš preuzeti odgovornost/ najteže je prvi put, kasnije je sve jednostavnije'). "Uspavanka za Mileta S." je čitana recenzija neke djevojke s nekog web-portala koja je spljuvala njihov album "Radost! jede svoju djecu", te se dobro sjećam budući da sam tom prilikom stajao na pol metra od Braleta koji se skoro pa tresao u strahu treba li ovo uopće pročitati da ne degradira rad sebe i benda. To se na ovome zvučnom insertu ne primijeti, nije se niti Brale, a niti bend 'posrao u gaće', već je tuđe gaće bacio u publiku ismijavajući malodušnost i nerazumijevanje za njihov rad. Daleko od toga da je recenzija loše sročena, naprotiv, odražava subjektivno mišljenje koje je istom mjerom moglo zadesiti i Juru prilikom onog fenomenalnog nastupa u Kulušiću da je recenzent bio nesklon prema onome što su tada pružili, ili da je iskritizirao njihov prvi album "Još samo danas na filmu, od sutra i u vašoj glavi (1980, Helidon) s degradirajućim poenima, što se, na svu sreću po Film i Juru nije desilo. Tko zna kako bi im karijera otišla da je netko napisao 'glazbeno mi isto nisu neki bum'. Možda bi ostali u ladici nekih jako dobrih new-wave bendova koji zbog kritičkog mišljenja nikad nisu isplivali u vrh estrade poput Parlamenta, Petar i zli vuci, Stidljive ljubičice, splitskog Metka (imali su fenomenalan album "Ratatatatija" 1981. ako ga se netko više uopće sjeća) ili totalno degradirane Pekinške Patke (album "Strah od monotonije") koju je Darko Glavan nevjerojatno loše percipirao i iskritizirao jer prije toga nije uopće imao pojma tko su Joy Division i Ian Curtis.
Zadnja koncertna snimka "Da" (s posljednjeg trećeg albuma "Radost! jede svoju djecu") je optimistička i istovremeno neurotična, pa čak i bolesno manijakalna u prijatnoj dozi. Zanima me što bi ona recenzentkinja rekla na vrlo sličan tekst "Psycho killer" Talking Heads da se ta pjesma pojavila tek ovih godina. Vjerojatno bi je označila bezveznom nakon 2-3 slušanja, kako to obično biva kad se pišu recenzije bendova i autora do kojih vam nije stalo.

Radost! jako dobro percipira svoj rejting uglavnom neshvaćenog rock benda, znaju da su sjajni raritet ovog podneblja i da mogu istom mjerom uzvratiti srednji prst komercijali. U zadnjoj "Ekspoze na Radio Studentu", snimljenoj prilikom gostovanja na jedinoj pravoj underground radio stanici u hrvatskoj metropoli, ismijali su u akustičnoj staccato varijanti TBF, Urbana i Bareta na svoj inteligentan način, a da ama baš nikoga od njih nisu povrijedili. Byrneovsko-punkerski, odlično.

Ovih 26 i pol minuta su vjeran prikaz izvrsnosti benda i dosljednosti, te rapidnog kreativnog napretka, no manjka mu one energičnosti i kompleksnosti kakvu znaju pružati njihove svirke upravo zahvaljujući izostavljanju nekih jačih i strasnijih izvedbi. To dakako nije vrhunac sastava koji se priprema za nove poduhvate, ne može se mjeriti s Filmom, ali ima sjajnu karizmu jasnog artističkog stava s komercijalnim predznacima od kojih samo loše fokusiran i neupućen slušatelj može stvoriti neki krivi dojam o bendu prvenstveno zbog čudnovato sročenih tekstova i nešto mirnije, skuliranije svirke u kojoj sve štima kao urica.

Naslovi: 1.Samba, 2.Primarno je sekundarno, 3.Potez. 4.Uspavanka za Mileta S., 5.Da, 6.Ekspoze na Radio Studentu

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/07/2014