home > mjuzik > Radost si i u radost ćeš se pretvoriti

kontakt | search |

RADOST!: Radost si i u radost ćeš se pretvoriti (Kornet, 2010)

Drugi album zagrebačkih lirskih otkačenjaka potvrdio je očekivanja koja su se naslućivala nakon vrlo dobrog debija "Radost oslobađa" (2007, Slušaj najglasnije). Premda su glazbeno u velikom eklektičkom retro šlihu, ovaj puta su ozbiljno zasukali rukave kako bi u tančine dotjerali svoje kombinacije bluesa, harda i klasičnog rocka sa dovitljivim aranžmanskim strukturama koje su nadograđene inteligentnim dosjetkama Srkija na violini.

Veći dio materijala je otprije znan sa njihovih koncerata unazad godinu-dvije gdje su s vremenom prerasli u rapidno čvrst rock band što potvrđuje i nekolicina žešće baražiranih kompozicija s ovog albuma poput primjerice uvodne "Psi me vole" koja proteže određene konotacije lakšeg stonera na granicama hard-rockerskih riffova. Nabrušenije pjesme su "Dobrojutro" s komičnim uputama za jutarnje vježbe, "Glasovi u glavi" o metaforiziranom padu kroz pričicu o padobranu, "Pjesma redu" u tango ritmu, te rockerska "Sreća čini robota" koja čak sadrži dionice starog disco hita "Funky town". Međutim, koliko god da je Radost! znatno napredovala u glazbenim relacijama sa zaista brojnim tehnički dotjeranim sekvencama punim raznolikosti, toliko je s druge strane lirska kohezija koja je uzajamno povezana sa vrlo melodičnim arijama i izuzetno otkačenim vokalom Braleta, nekako ipak ostala potisnuta u drugom planu. Što će reći, gledajući suhoparne stihove na omotnici i slušajući njihovu uklopljenost u raznolike glazbene kolaže, stiče se dojam da je smisao njihove, ponekad, besmislenosti (kao i u slučaju vrlo srodnog im Tobić Tobića) dovedena do paradoksa. No, kako god, Radost! nisu izostavili svoj šarmantni parodijski stil koji u principu najbolje funkcionira na nastupima uživo kada Brale ima 'svoj dan'. Mnogo tih tekstova praktički ne govori o ničemu, svi su oni koloplet pomaknute satire koja ponekad graniči s apsurdima u stilu humoristične TV serije 'Seinfield', tj. od sitnice stvaraju smješne situacije koje nemaju nikakvu određenu fabulu osim zabave na eksplicitan način. Teško je kroz Braletove lingvističke cake pronaći sofisticiranu crtu odgovarajućeg značenja osim ako se radosno ne prihvati njegov smisao za parodiju, primjerice u vrlo otkačenom naslovu "Pjesma redu" sa tekstom 'ja sam u redu, u meni je red/ zašto je red, za radost! je red, čekam da mi dođe radost! na red/... stojim u redu i znam da nije red jer ljudi redom napuštaju red i gledaju mene i nije u redu, al' ja sam na redu i to je u redu'. Ili sam naslov pjesme "Ne lažem li kada kažem kako nije istina ono što možda nisam ni rekao" koja je utemeljena na zapetljanim psiho-filozofskim pretpostavkama koje su na svu sreću u pjesmi okrenute u emotivnom i vrlo razumljivom, dakako šaljivom pogledu. Česte kontradiktornosti koje su spletene kroz njihove skladbe nameću jedno pitanje - jesu li Radost! obični šarlatani ili proračunato vješti improvizatori koji od banalnosti umiju napraviti ortodoksnu tekstualnu rock umjetnost koja u nekim segmentima podsjeća na egzibicionizam ranog Buldožera, te mnogih lucidnih eskapada Captain Beefhearta i Frank Zappe koji su se šegačili sa svime i svačime. Evo još jednog primjera, pjesme "Svemir se ženi": 'svemir se ženi, a šta da mu kupim? Kožnu piđamu? Tatu i mamu? Zube od zlata? Il' perje pingvina?... Izbacuje svemir boje, ispalit ću i ja svoje/ uguši me neka sjeta dok tisuće cvijeta cvjeta'. Ovakvih primjera može se pronaći u gotovo svakoj pjesmi, te je evidentno da su se maštovito poigrali sa uvrnutim smislom za humor u kome ne izbacuju masne štoseve na račun samodopadnosti, već naprotiv, rade kontra od onoga što bi se moglo očekivati. Dok primjerice Let 3 i Kawasaki 3P umiju napraviti od ničega zanimljive pjesme koje su objeručke prihvaćene od njihove horde obožavatelja, Radost! se ne prepušta sličnom oportunizmu, već hrabro koriste individualne sposobnosti inteligentnog, daleko težeg poimanja humoreske koji im je za razliku od vedrog prvijenca znatno ograničio krug audijencije. Međutim, drugo lice banda se očitava na njihovim koncertima gdje je jedan od najvažnijih faktora pjevač Brale koji svojom interpretacijom posve dovodi čitav smisao parodije na visoku razinu koja gotovo graniči sa stand-up komedijom. Stoga su pjesme upravo prilagođene za žive nastupe, dok ih se slušajući s albuma ne može steći relevantno najjasnija humoristična slika zbog vrlo uvrnute i pomaknute satire. Još jedan dokaz tome je konceptualan raspored pjesama koji je doveden do paradoksa; dva tematska ambijentalna lagana 'popodnevna' instrumentala poredana su tako da zvrzlaju čitavu priču. Prvo dolazi "Četvrtak popodne", zatim "Utorak popodne" (oba služe kao uvodnici u žestoke, već spomenute pjesme "Glasovi u glavi" i "Pjesma redu"), dok je posljednji 'popodnevni' dio nastavak u završnoj, pjevanoj kompoziciji "Srijeda popodne" u blues adaptaciji na violini i nijemim pratećim vokalima sa bizarnim tekstom 'moju ženu svi jebu', što je ustvari akustična verzija kraćeg klasičnog bluesa "Kako je divan, oh, taj Gorski kotar". U njoj ("Srijeda popodne") se kao 'skriveni', tj. bonus nalazi electro-pop dodatak "Sreća čini robota" u maniru klasičnih Kraftwerk otprilike iz faze "The Man Machine" albuma. Instrumentalne 'popodnevne' lagane minijature pretvorili su u posve isti komad nazvan "Kako je divan, oh, taj Katmandu" s pratećim, posve slobodnim vokalom Duške Rajković, tako da je Radost! svoj kompletan smisao za uvrnutost i pomaknuto, čak i sofisticirano poimanje sadržaja maksimalno zapetljalo dovevši ga u jednu određenu ruku da posve zbuni audijenciju.

Stoga, premda se album naoko doima kao bezazlena satira s nabacanim tekstualnim sadržajem eksplicitnog humora, on je vrlo inteligentno pretvoren u pravu zamku poput gordijevog čvora uz knjiški dorađene eskapade raštrkanih poglavlja u kojima se fabula odvija kroz pomaknute vremenske periode. Time su u jednoj određenoj mjeri Radost! obezbijedili 'art' koncept izbjegnuvši stereotipan klišej ponude kao na pladnju od a do ž što svakako doprinosi opetovanim slušanjima i razmatranjima. Istovremeno, uspjeli su kroz višesmislene tekstove povezati banalnost i sofisticiranost, tako da album ima nekoliko potencijalnih hitova; uz već spomenute "Psi me vole", "Glasovi u glavi", "Ne lažem li kada kažem kako nije istina ono što možda nisam ni rekao" i "Pjesma redu", nameće se nova verzija "Leptirica" i posve šašava "Raslinje" koja je rođena za njihovu koncertnu stand-up rock komediju. Sada je samo na redu da se vidi dokle i koliko njihov knjiški satirični egzibicionizam može djelovati na kardiogram širokog auditorija.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/02/2010


PS: Radost si i u radost ćeš se pretvoriti ide u Veliku Goricu i Beograd, Mariu Stipanoviću i Aleksandru Ilinčiću. Cdovi uskoro stižu.
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: TFCF

LIARS: TFCF (2017)

| 21/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Desperado

SANTORIUS SANTORIUS: Desperado (2017)

| 20/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Refractions

MENISCUS: Refractions (2017)

| 19/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Između ostalog

ZLATAN HADŽIFEJZOVIĆ: Između ostalog (2017)

| 18/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*