Drugi album braće Cavalera je pitko šablonsko izdanje koje idealno sjeda od prve, ali sa svakim daljnjim preslušavanjem postaje sve dosadnije i zamornije.

Jedan kritičar povodom ovog albuma je napisao: u njemu će uživati klinci i metalci s vrlo niskim standardima koji će savjetovati svojim prijateljima da je ovo iznenađujuće dobro, ali oni koji traže nešto bolje morali bi izbjegavati ovaj album. Uh, kakva pljuska Maxu i Igoru Cavaleri! Tja, pa sad, šta je - tu je...

Istina da je album doslovce predvidljiv od A do Ž, te da se sve ovo što se nalazi na samo 35 minuta zvaničnog materijala odavno već vidjelo i čulo i od Sepulture i od Soulfly, a i od brojnih nasljednika thrash/death/groove/hardcore zvuka. Sve je to još 'predlanjski snjeg' spram novih bendova koji kucaju na samu prvu svjetsku ligu brutalnog izraza, ali se ipak mora primjetiti da u onome osnovnom braća Cavalera sa gitaristom Mark Rizzom i novopridošlim basistom Johnny Chowom (došao 2008. nakon odlaska Joe Duplantiera) nisu fulali - u pjesmama. One su prvotno bile zamišljene kao kratke hardcore pržione koje iznose minutu i pol - dvije, a tek su u studiju dobile konačan format gdje su im nadodane solaže i još poneki sitniji aranžmanski preobražaji. Tako kompletan album ne pati od praznog hoda s nekim nebuloznim izletima u nepotrebne intervencije, pjesme se gibaju pitko ko' vodica sa česme u neprekinutom nizu od 11 komada (plus bonus od 3 skladbe) i skladane su gotovo serijski kao da su ostaci nekih neiskorištenih ideja još tamo odprije dvadesetak godina što djelo čini kompaktnim i lakoslušljivim za praktički svačije uši naviknute na ovakav zvuk koji je doveden praktički do mainstream klišeja. Međutim, druga stvar je u tome da u pjesmama nema apsolutno nikakvih promjena spram svega onoga što su Sepultura (a i Soulfly) napravili, ostvarili i samim time utjecali na daljnji razvoj metala.

Uvodnik "Warlord" može tek nagovjestiti dobru formu i visoku etažu sa klasičnim Sepultura izrazom u umjerenom tempu s dvije-tri solo intervencije koje završavaju slow-down krešendom, no nastavak albuma je sve više peglajući i repetativno osmišljen kao da je komponiran u roku od nekoliko popodneva. To osobito vrijedi za skladbe "Torture", himničnu "I speak hate" i "Rasputin". Osvježenje pruža "Lynch Mob" u kojoj gostuje Roger Miret iz Agnostic Front u kratkoj vokalnoj dionici, te donekle "Killing inside", "Thrasher" i energična bomba "Ghengis Khan" u kojima se čini da će se bend zaputiti na neke drugačije teritorije poput industriala, metalcorea ili nekog thrash-punk/hip-hopa, no kada se bolje razmotri, očigledno je kako sav poprilično dosadan zid sastavljen od riffova i tempova sa šusevima i drukovima s gotovo bezazlenim tekstualnim lajanjima na mjesec može poslužiti samo za koncertne euforije. Možda se od one tri bonus skladbe očekivalo nešto više, ali niti obrada Black Sabbath "Electric funeral" uistinu nije ništa osobito i kao takvu je može izvesti ama baš svaki demo metal bend.

Kad se sve sabere i stišaju utisci nakon nekoliko preslušavanja, vrlo malo od svega ovoga ostaje kao trajni zalog zbog kojeg bi se ovaj album mogao pamtiti kao značajnije ostvarenje. Jednostavno manjka onaj kaos i ludilo kakvo je Max znao isporučivati, tako da se srž cijelog ovog opusa pretvorila u klišej idealan za onu populaciju klinaca koji tek sada otkrivaju čari jednostavnih metoda po kojima mogu skladati svoje prve thrash/groove skladbe ispreplitanjem klasičnih obrazaca hardcore punka tipa Minor Threat sa speed-metalom Slayera.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/05/2011