Razmatrati samo svirački dio kreativnosti posljednjih nekoliko Sepulturinih albuma odreda se mogu nabrojati vrsne odlike kao što su konciznost, zavidna energija, staloženost, principjelna dosljednost ka suvremenim 'make over' adaptacijama kojim osvježavaju stil itd. Tu se može dodati i vrhunska produkcija, kao i Derrick Greenov vokal, te prisustvo konceptualnosti. Bez ikakvih obaveza na samodopadljivost i subjektivnost, svatko od većine fanova benda ima zagarantiranih barem pola sata moćnog thrash/groove metala. Međutim, problemi nastaju kod detalja kojima se stvara zaokružena slika, a ona vječito bježi i izmiče iz strogo kontroliranih gabarita. Primjerice, na onome prijelomnom albumu "Kairos" (2011) kada su trebali potvrditi umjetnički elan prethodnika "A-Lex" (2009) jedva jedvice da su saželi 25 minuta konkretne svirke dok je ostatak materijala napucan šumovima, skitovima, poluinstrumentalima i nesuvislim pokušajima zavodljivog eksperimentiranja, a kako su od tada napravili još 3 albuma, taj faktor popunjavanja prostora sličnim egzibicijama se donekle suzio, no i dalje je evidentan kamen spoticanja, točnije, jedan od njih. A drugi je neizbalansirana poveznica Greenovih tekstova i same glazbe: tamo gdje bi logički trebalo ošinuti snažnu pržionu pojavi se letargičniji ambijentalno-teatralni interval, a tamo gdje bi on daleko bolje funkcionirao dešava se kontra efekt. Naravno, oni to tako žele u sporazumima i preporukama producenata, pa se tako ovdje ponovno pronađu world-music elementi brojnih udaraljki, klavijatura, orkestracija i zdušnih zborskih vokala asimilirajući gothic s insinuacijama gregorijanskih napjeva kako bi se dobilo na 'novoj egzotici' (podsjeća na Dimmu Borgir poteze) što, dakako nije nimalo loš potez, ali u konačnici od sveg prisutnog kolaža i materijala kojeg im je satkao Renato Zanuto, brazilski dirigent, glazbenik i kompozitor s kojim su već radili na prethodna dva albuma ispada da su se svi u studiju nespretno artistički sapleli u postavljanju pravih stvari na prava mjesta gotovo ih nezgrapno utkavši u globalnu konstrukciju kao da niti sami nisu znali što točno s tim stilskim gimnasticiranjima napraviti kad ih već imaju, a bilo bi ih šteta ne iskoristiti. Jer, pjesme "Isolation", "Capital enslavement", "Guardians of Earth" i "Agony of defeat" ne da pate od pretrpanosti koju ionako bend nikada ne izvodi na koncertima, već imaju tu sklonost uvođenja u 'nešto' što nije do kraja realizirano zbog sporadičnog pumpanja cjelokupnog opsega s obzirom da Sepultura barem za sada ne pokazuje afinitete ka gothic ili symphonic metalu. A za tako nešto im na nastupima uistinu treba i meštar na klavijaturama, kibernetici, programima, a bome i zbor od 5-10 mješovitih vokala što njihova publika najmanje očekuje.



Sama tenzija koncepta nije promašaj: "Quadra" je njihova izvedenica 'quadriviuma', četiri elementa koji oblikuju liberalni domet umjetnosti: aritmetika, geometrija, glazba i astrologija, te je svakom ovom faktoru namjenjena poneka pjesma, a sami Brazilci 'kvadro' pripisuju sportovima s nizom posebnih pravila od terena, granica i tradicija. Bazirajući se na tom kvadratu, sasvim solidno je niveliran odnos estetske evolucije i režima zapetljanog umjetničkog sistema, no on opet gubi na onoj sferi koja se zove zabava. Jer, Sepultura je prije svega bila zabavan bend koji je odlaskom braće Cavalera izgubio kompas i dugo vremena je izgledalo da preostali dio ekipe luta u potrazi za nekim novim obrednim ritualima i fintama. Okey, album ima raznolikosti i umjetničke relevantnosti, vodeći singl "Means to an end" razara (tekstualno je izvučen iz mrtvačnica), pjesma "Last time" nosi prijeteće poruke, u nekima se osjećaju političke konotacije, pa katarzične brutalnosti, za neke se može slobodno reći da su bijesne s kolosalnim topotom bubnjara Eloya Casagrandea (spomenuta "Isolation"), te se djelo fluidno kreće poput filma u kome ima pretjeranih akcijsko-dramaturških sekvenca što, istina, služe samo reda radi da budu tu kao u scenarijima za role Van Dammea, Mark Wahlberga i Stevena Seagala. Da su komplementarnije usklađeni studijski performansi orkestracija i tih silnih dodataka za koje će svatko ponaosob razlučiti subjektivan stav 'za' ili 'protiv', ovo bi mogao biti još i najdotjeraniji album Sepulture kakav nisu imali previše dugo vremena, a očito su ga tražili najmanje desetljeće i pola. Poduzeli su dobar dio novih stilskih zahvata s kojima se okreću ka ponovnom 'make overu'; pa i vrijeme je pokazalo da im se nekoć vjerna milijunska publika izgubila s radara. Sada su u novoj kreativnoj kondiciji koja valjda neće ostati samo na ovome pokušaju da donekle zadrže silinu 5-6 kompozicija na starom elanu postepeno uranjajući u epske, mahom laganije teme srednjih, umjerenih, pa i iznenađujuće sporijih tempova. Ako ovako nastave, nasljednik za 2-3-4 godine trebao bi biti vrlo blizu epitet remek-djela bez obzira na pesimistički singl 'znači, približava se kraj'. Do toga valjda još neće doći.

Naslovi: 1.Isolation, 2.Means to an end, 3.Last time, 4.Capital enslavement, 5.Ali, 6.Raging void, 7.Guardians of Earth, 8.The pentagram, 9.Autem, 10.Quadra, 11.Agony of defeat, 12.Fear; pain; chaos; suffering

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/02/2020