Sepultura bi ozbiljno trebala analizirati smisao vlastitog imena (na potrugalskom: grob). Ima li uopće razloga, izuzev slavne prošlosti s braćom Cavalera nastaviti održavati bend koji se toliko promijenio i personalno i stilski da veze s vezom nema isto kao što je to i slučaj s recimo In Flames? Zar ne bi bilo bolje da Andreas Kisser jednom za svagda okonča ovu epopeju i nastavi pod drugim imenom? Recimo Da Sepultura (pored groba), kad još nikako nije spreman 'u njega' (Na Sepultura). Jer nažalost, događa se s protokom vremena, odnosno od albuma na album stalna težnja još ono malo preostalih fanova pronaći duh klasičnih ostvarenja "Beneath the Remains", "Arise", "Chaos A.D." i donekle "Roots", a niti Sepulturi, a niti Kisseru to nimalo ne služi na čast. No, to ne znači da Sepultura u cijelom post-Cavalera periodu koji će ubrzo navršiti čak dvije decenije nije dosegla svoje kreativne fokuse u potrazi za remontom zvuka. Lirika Kisseru ide bez problema, ovdje je ponovno naglašena umjetnička sfera korištenja postmodernističkog pristupa u kome mu je poslužio erotizirani SF film "Ex-Machina" u kombinaciji sa slikom Camille Dela Rose "Deus Ex-Machina" pretvorivši od ta dva čuvena zdanja jedno novo i to vrlo ubjedljivo po fabuli i samoj priči. Djelomično zasnovano na konceptu s prolongiranom makinacijom modernog društva, Kisser je naveo u jednom interviewu da mu je osnovna namjera biti zaokružiti ono što je on ustvrdio da im manjka, otprilike vrlo slično kao i u slučaju albuma "A-Lex" gdje je dao nastavak priče o glavnom liku što se s njime desilo nakon izlaska iz umobolnice (riječ je o adaptaciji Burgessove "Paklene pomarandže") ili na prethodnom "The Mediator Between Head And Hands Must Be The Heart" inspiriranog prastarim futurističkim filmom "Metropolis" iz 1927. godine u kome pomahnitali bogataš pokušava robotu udahnuti ljudske karakteristike. Jasno, Kisserove opaske su čiste umjetničke fikcije, a ovom prilikom su lirske transformacije kibernetičkog terora s pogledom u korporativnu eksploataciju potrošača što izaziva ovisnost o elektronici i pretvara civilizaciju u gadget-fikciju nerealnog života da se kroz matičnu ploču vlastitog PC-ija i internet može prebroditi ravnodušnost i pretvoriti je u optimizam. Ima smisla...



Međutim, drugi par rukava je glazba koja kao i u slučaju In Flames, te mnogih razvikanih heavy i raznoraznih žanrovskih metal bendova pokazuje priklanjanje k novoj publici u potrazi za širom transplatacijom, da ne kažem komercijalizacijom jer im je prethodni album, spomenuti "The Mediator Between Head And Hands Must Be The Heart" doživio apsolutni fijasko: samo u USA je ostvario tiraž od mizernih 1800 primjeraka, a toliko prodaju i najobičniji demo bendovi tokom kraće turneje. Elem, thrash kao osnovni prioritet benda jest i dalje prisutan, no u sve manjoj i manjoj količini da se više o tom prepoznatljivo snažnom križancu punka i hardcorea, barem onakvom kakav je bio u izvorniku više ne može niti govoriti. Sada su to sve jače izraženiji elementi kurentnog groove metala s deathom, ali ne na razarački način, posebice kad se zavrti uvodna naslovna "Machine messiah" u laganom, gotovo baladičnom raspoloženju što ima i doom/stoner/sludge fermentacija na pragovima nekih čuvenijih laganih hitova Metallice koja je na vrijeme s konca 80-ih na 90-te obavila veliki remont zvuka i stila za svjetski uspjeh. Udaraljke, sintetički filmski vrtlozi uvodnika "Phantom self", pa jazzy organ i flamenco gitara u neočekivanom progressive instrumentalu "Iceberg dances" s miomirisom post-grunge škole i mathcorea, samplovi orijentalnih simfoničara u "Sworn oath", istraživački pristup kod neobičnijeg komada "Alethea" s gimnastičkim egzibicijama i tek jedva 2-3 pjesme u punoj ili polovičnoj snazi ("I am the enemy", "Silent violence", najmoćnija "Vandals nest") nisu uistinu niti do koljena onoj Sepulturi kakva je nekoć bila. A pravo da se utvrdi, Kisser niti to nije tražio u cijeloj priči jer ga zanima nešto sasvim drugo.

Očito mu je želja raditi komercijalno prihvaćenu glazbu kakva je primjerice prikazana na mračnom završnom post-metal komadu "Cyber god" kojeg stara publika nikako ne bih željela i mogla prihvatiti.

Vremena se mijenjaju, samo je Sepultura ovakva kakva jest, to trebala shvatiti u stilskom pogledu davno prije. Ljudima je navrh glave pretjeranih soliranja ko' iz kasnih 60-ih, gitarskih egzibicija s kojima se ne postiže ništa osobito osim repetiranja fraza iz šupljeg u prazno, a opet su željni agresivne i bučne metal glazbe. Zna se u čemu Kisser griješi - stalno pokušava povezati staru Sepulturu s današnjim krhotinama u odjecima kurentnih žanrova, te makar ima odlično tamnoputo urlajuće grlo za mikrofonom Derrick Greena i vrlo dobrog bubnjara Eloy Casagrandea, kompozitorska strategija mu je prebanalna s tim kompleksnim nabacivanjima 'svega i svačega' utrpati u stilizaciju nekakvog artističkog napretka virtuoznog prebiranja po žicama od kojih ima sve manje i manje koristi. Kao što je malo tko primjetio simpatičnu obradu The Prodigy "Firestarter" na albumu "Kairos", tako će se još manje zapaziti bonus skladbu "Ultraseven no Uta", obradu The Echoes & Misuzu Children's Choral Group. Možda Kisser treba početi raditi samo obrade pjesama jer mu adaptacije lucidno-manijakalnih artističkih djela (filmova, knjiga i slika) jako dobro idu u kreativnom, no ne i u komercijalnom pogledu. A možda da i uistinu počne raditi pod nekim drugim imenom kao novi bend. "Machine Messiah" uistinu više nema nikakve veze s onom starom Sepulturom kao niti Gilmourovi radovi Pink Floyd nakon odlaska Roger Watersa.

Naslovi: 1.Machine messiah, 2.I am the enemy, 3.Phantom self, 4.Alethea, 5.Iceberg dances, 6.Sworn oath, 7.Resistant parasities, 8.Silent violence, 9.Vandals nest, 10.Cyber god, 11.BONUS: Chosen skin, 12.BONUS: Ultraseven no uta

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 22/01/2017