Sepultura kupuje novu publiku sa 'jednim fixom' Ministryija i 'firestarterom' Prodigyija. S nadom da ih stari fanovi neće odbaciti. Uistinu? Možda. Ali da će ih mlada ekipa ukapirati iz 'šuba', to stoji. Postali su tinejdžeri. Naravno, opaki. Međutim...

Posljednja dva albuma "Dante XXI" (2006) i "A-Lex" (2009) djelomično su vratili određeno poštovanje ka veličini Sepulture, međutim (biti će spomenut najmanje 10 puta), na ovom 12. albumu se ionako ostatak ostataka nekadašnjih thrash gromovnika ponovno izgubio, ovaj puta u čudnovatom, katkad blijedom i ne previše ubjedljivom prikazu individualnih životnih priča. Međutim, to možda samo tako izgleda, a možda i nije baš tako. Umjetnici znaju itekako ispričati 'emo' priču života...

Jedan dio nekad vodećih metalaca počeo se ozbiljno baviti komercijalnim opstankom. Glazbeni artikli se sve lošije prodaju, tiraži strahovito opadaju, neki novi klinci i dojučerašnji autsajderi hvataju svoj dio kolača, a u cijelu igru se počinju uplitati i neki koji prije samo par godina nisu imali niti poštenu gajbu za probe. Došlo je jedno vrlo čudno doba kada praktički svatko s određenom bazom fanova sakupljenom na tko zna kakve načine može sa samo par stotina legalno prodanih primjeraka dospjeti do Billboardove liste najprodavanijih albuma i singlova. Doduše, tamo negdje oko pozicije 190-200, ali i to ulazi u povijesno zabilježen uspješan doseg karijere. Kad se samo promotri da neki velikani sa svojim albumima u posljednjih nekoliko sezona nisu uspjeli dotaknuti niti tu optimalno minornu kvotu na najvećem i najvažnijem svjetskom tržištu, onda je stanje uistinu zabrinjavajuće.

Kako i na koji način natjerati potencijalnog konzumenta da kupi artikl, pitanje je sad? Da se ne bi previše zamarali sa marketinškim trikovima, Sepultura je sredinom 2010. raskinula ugovor sa Steamhammer Records i potpisala za njemački Nuclear Blast od kojeg očekuju čudesa. Međutim, pitanje je može li Sepultura s ovim materijalom išta ostvariti? Odgovor na to pitanje je otprilike isti kao i u slučaju posljednjeg albuma Morbid Angel "Illud Divinum Insanus" na kome su kraljevi deatha definitivno promjenili stil i okrenuli se u komercijalnije orijentirane strukture. Tako se fino Sepultura bacila na posvemašno iznenađenje s obradom dva provjerena megahita zbog kojih će album sasvim sigurno kupiti oni koji bend možda nikada u životu nisu slušali. Riječ je o Ministry klasiku "Just one fix" i Prodigy "Firestarter", pjesmama koje poznaje svatko tko je imalo upućen u nešto što podrazumjeva alternativu, žesticu i garanciju sigurnog plesnog provoda. Ove dvije obrade su realizirane vrhunski, sjedaju na pravo mjesto i za radio programe i za diskoteke, a i za sve one situacije kada je potrebno zdrmati sa kvalitetno ugođenom žesticom bez obzira bio to rođendanski, novogodišnji ili bilo kakav privatni tulum. A između ova dva potencijalna hita bend je nanizao najmanje 3-4 nepotrebne pjesme kakve nitko ne bi očekivao u odnosu na posljednja dva vrlo dobra albuma. Kao primjer izrazito slabih točaka albuma su skladbe "Relentless", "Born strong" i bezrazložno luđačko-pomahnitala "No one will stand", mada ih ima još. Međutim...

"Kairos" je jedan od onih albuma kakve stari thrash fanovi s lakoćom zaboravljaju i neće se pretjerano zamarati s njegovim konceptom koji govori o vremenu i različitim, manje-više individualnim preokupacijama članova benda, te posesivnim razmatranjima o tome što je Sepultura danas, a ne što je nekad bila. Ipak, i ovakav koncept ima smisao koji je razdvojen sa 4 kratka poluminutna, ali posve bezvezna skita koji čak nisu niti instrumentali, već šumovi iz nekih njihovih intimističkih interijera. A između njih je naredano uglavnom po 3 konkretne kompozicije što u finišu iznosi 4 razdvojena, nazovimo 'stavka' od kojih svaki govori ponešto zasebno o jednom od članova benda. Sve to donekle izgleda artistički sve dok se ne posluša ovih 46 minuta zvaničnog, a skupa s bonusom 53 minute materijala. Međutim...

Evo, Sepultura se udomaćila na thrash terenu od samog početka karijere i obilježila je jedan od najslavnijih perioda žanra kada se Metallica pretvorila u mainstream. Ovi Brazilci još uvijek imaju dovoljno svježeg materijala, snage, energije i žanrovske privrženosti koja u ovom slučaju varira na granicama između thrasha i hardcorea, no ovaj put nemaju dovoljnu količinu konkretnih i čvrstih 'klasičnih' pjesama s kojima bi opravdali svoju reputaciju. Mislim da je vrlo diskutabilno, pa i žalosno konstatirati da se među najmoćnijima izdvajaju uvodni industrial "Spectrum", vrlo troma naslovna "Kairos", te "Dialog" koja završava nenadanim fade-outom i "Mask". To su sve redom vrhunci albuma, ali takve pjesme u doba Maxa ne bi došle u obzir niti kao b-strane singlova. Potpuno su drugačije od onoga po čemu se bend pamti. Tj., za Sepulturu su nevjerojatno trome, bez prevelike agresije, te dio njih pokazuje određene industrial reference, kao i očiti remake nekih prokušanih recepata Metallice, osobito sa "Black" albuma. Okey, ove četiri pjesme zajedno iznose nekih 18 minuta, pa ako još računamo ona dva intenzivna uboda sa obradama koje će razgaliti jednu sasvim drugačiju vrstu publike, to sve skupa jedva da iznosi 25 minuta. Ostatak materijala se komotno može već u startu zaboraviti jer uglavnom služi za popunu prostora, odnosno sve su to neke individualne priče uobličene kroz nimalo oduševljavajuće thrash pjesmuljke po kojima se apsolutno ne može skontati da je to Sepultura. Prije bi se reklo da je to neki bend koji se djelomično trudi tako zvučati. Međutim...

Eh, svi bi mi htjeli čuti Sepulturu onakvu kakva je nekada bila sa specifičnim Igorovim tribalnim ritmičkim etno elementima, ponekad sa progressive aranžmanima, nenadanim eksperimentima i svim onim brutalnostima s kojima su oduševljavali, ali očito to više apsolutno nije moguće pa makar koliko se Green, Kisser, Paulo Jr. i Dolabella trudili pokrpati sve one kreativne padove i zvučne praznine nakon odlaska braće Cavallera. Pjesma "Structure violence (azzes)" u ovom kontekstu dolazi do svojeg punog izražaja kao određeni obol nekadašnjim uspjelim eksperimentima, a možda i pokazatelj da bi se od benda mogao jednog dana dobiti konkretan industrial ubod po kome švrljaju već neko vrijeme. Ovdje Sepulturu jedino može spasiti samo komercijalni uspjeh, a naposljetku, kako stvari stoje, "Kairos" je upravo za to i namijenjen. Vrhunska produkcija Roy Z-a o kakvoj se samo može maštati (radio sa Judas Priest, Bruce Dickinsonom, Helloween, Halfordom...), no s druge strane, toliko praznih pjesama koje će još dodatno desetkovati, a i raspoloviti bazu starih fanova uistinu ne idu u prilog nekadašnje snage i veličine Sepulture. A sad opet, s jedne treće i vjerojatno najvažnije prizme, kad ovaj album dođe u ruke klinaca koji ih nikada nisu slušali, a doći će samo zbog dva ultimativna hita (obrade), za njih će Sepultura biti otkriće no.1.

Da, mišljenja sam da Sepultura ovdje definitivno traži novu i mladu publiku, a ovaj album im služi kao osobna iskaznica poput školskog spomenara i leksikona u kojeg se upisuju intimni utisci sa prvih izleta u eksperimentalne nepodobštine. Kad si se prvi puta napio? Tvoje prvo seksualno iskustvo? Najveća laž koju si rekao roditeljima? Opiši mi svoj prvi kontakt s drogom? Kada si prvi put prekršio zakon? Nezaboravni tulum? Tvoje najveće razočarenje u životu?

Nije li ovo nastavak "A-Lex"-a u njihovoj, individualnoj varijanti? Samo za podsjećanje - album "A-Lex" je bio vrlo dobra obrada filma i knjige "A Clockwork Orange" iliti "Paklene pomarandže". Klinci će se bez obzira na vrijeme i dob, uvijek paliti na takve brutalne i dramatične stvari.

Album za najluđe tinejdžere???

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/06/2011