Koliko je debi album "Žene mape" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30567 (2021) bio vrsan splet akustično-elektronskog popa, toliko je ovaj drugi sasvim drugačiji kao da se radi o dva potpuno različita izvođača koje povezuje samo prijatan i senzibilan vokal Josipe. Naime, ovih 40 minuta je uronjeno u elektronski dekor gotovo lišen gitare Erola Zejnilovića iz Elementala, to jest, sve one krasne pop dezene od soft-rocka sve do acid-jazz natruha zamjenjene su relativno kurentnim IDM/ synth-pop fluktacijama s retro štihom. No, to nije nikakva bitna zamjerka jer album ima srce i dušu intimističkog raspoloženja bez nekih većih emotivnih dramatizacija. Ovdje sve štima na špagu: ugodne synth melodije, uglavnom slow-down tempovi i zacrtani, no nažalost vrlo predvidljivi klišeji u kojima se gubi efekt iznenađenja, a o eksperimentalizaciji ne treba niti govoriti jer je nema. Dobro, da ne budem prestrog prema ovo dvoje izuzetno talentiranih glazbenika s brojnim uspješnicama iz ranijeg razdoblja, činjenica jest da su ovaj album napravili kao čisti zicer za radio eter kombinirajući tipičnu melodramatiku uokvirenu u standardne obrasce tek rijetko dozvolivši pjesmi da pređe onih 3 i pol-4 minute. S pomalo psihodeličnog slow-down synth-popa uvodne "Azija", lelujavo snenog trip-hop funka "Gazimo", gradacijski pumpajućeg, sjetnog ambijent-minimalizma "Magija" koji ima romantičan dekor modernog sentiša s potencijalnim evergreen hit ubodom raspredajući vječite emotivne teme, preko još jednog funka, ovog puta plesnog "Dođi" u umjerenom, erotskom tempu new-romantics legendi The Human League sve do prve prave đuske "Ljeto" koja je apsolutna i jedina kulminacija gdje se ponešto čuje Erolova chug gitara.

Čitav album:



Ostavi li se postrance sva ova prijatna emotivno-erotska patetika što se zavlači pod kožu, posebice u r'n'b laganici "Mazim se", inače najduljoj od čak 5 minuta ili naslovnoj "Riječi od šećera" s neočekivano mračnijom gothic klavirskom etidom i soft-rock/ blues manirom nadomak sentimentalno frustrirane Adele stavlja veliko iskušenje u lirsko mrmljanje. Nisam najsigurniji o čemu je ovdje riječ, te koji je koncept pjesme. Nešto je razočaravajuće i zagonetno što je odjednom čitavu ovu fabulu okrenulo u mračnjak, a to valja otkriti svakom pozornom slušatelju što dovoljno govori da ovo ipak nije uobičajeni pop album ovakve vrste. Tri zadnje pjesme su povratak na debi album: "Mars" je psihodeličan sentiš s ponešto progressive momenata 'dobrodošli na Mars', "Daj!" zvučno odskače u siroviji bendovski pristup kasnih 70-ih i početka 80-ih kada je pokojni Mick Karn svirao onaj čuveni fretless bas u bendu Japan s 'glavom iznad pjeska', a zadnja "Čudovišta" je jedina pjesma koja donosi čar debi albuma s onom poluplesnom, snenom jazzy-pop/soul atmosferom Sade, Blow Monkeys i Stinga.

Marisol su pokazali dva lica koja stilski i žanrovski razvijaju. Ne garantiram da će ovo novo elektronsko u prvom, tananijem dijelu albuma prevladati, za klubove vjerojatno hoće, no kada se nađu na velikim pozornicama, trebati će im kompletan prateći bend. Kako god, ovo im je prijelomni, nesiguran album.

Naslovi: 1.Azija, 2.Gazimo, 3.Magija, 4.Dođi, 5.Ljeto, 6.Mazim se, 7.Riječi od šećera, 8.Mars, 9.Daj!, 10.Čudovišta

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 08/01/2026