Fantomske kočije, francuskog peterca iz Poitiersa nije bilo u prometu čak 7 godina od posljednjeg, drugog im albuma "Falls" koji je te iste, 2013. objavljen zajedno sa čudnovatim debijem "New Thing" na kome su se čak okušavali i u kabaretskom jazzu. Što se ustvari dešavalo svih ovih 7 godina i zašto su toliko dugo pauzirali ostaje enigma jer nigdje nisu dali nikakve adekvatne informacije. Pregledom na postavu otišao im je samo basist Yann, a zamijenio ga je stanoviti Renaud dok je ostatak ekipe i dalje isti. I sad, za svaku od 7 godina uspjeli su satkati po jednu pjesmu ostavši dosljedni kombinaciji disonantnog black metala s pripadajućim medikamentima metaliziranog hardcorea i potamnjenom zvuku ne prezajući zadršavši kaotičnu ekspresiju pojačanu s melodičnijim strukturama i koji puta čistim vokalima frontmena Thieu-a. Tromiji početak uvodne "Free at last" s disonantnim kombinacijama riffa i staccata gitarista Maxa i Antoinea tek je samo priprema za kompleksno sagrađene infrastrukture; vrlo brzo se prelazi u black metal i rešeta stalnim rafalima izmjenama stilova i žanrova od post-hardcorea preko laganih ambijentalnih dionica i tremola koji imaju zaleđe u post-rock/ metalu, no krešenda su netipična, ponovno se dijagnosticiraju kroz black. "Every second holds a life" odmah iskače s blackom, no zanimljivo uređen aranžman vijuga čak i do de-kompozicijske dijafragme stupnjevanom dinamikom, a vrlo slične parametre obavljaju u "A tribute to those who stand still" energičnim zapletima koji eruptiraju u eksplozivnim riffovima i moćnim groove udarcima najubojitije "Deeper, lower".



U svakoj pjesmi ispoljavaju kompleksne odlike, pa se tako sasvim svrsishodno i fleksibilno obnašaju u dvije najdulje, završne "The fate" i "One last time" koje zajedno iznose čak 13 minuta s nepredvidljivim potezima rigajući otrovnu menažeriju neprekidno samoobnovljivih, posve neočekivanih aranžmana u kojima i ne postoji zacrtana formula. Svih ovih 37 minuta je jedno poprilično dezorijentirano iskustvo, ali čudesno vibrira od početka do kraja kao da je stapanje svih ovih žanrova od brutalnog do ambijentalnog sasvim prirodan i normalan proces u kome je visceralni bijes, pokolj, užas i zvučno nasilje proporcionalno atmosferi i intenzivnoj emotivnoj dubini od screamo do posve čistih, koji puta zborskih i šaputavih vokala.

Album je svakako preporučljiv fanovima navedenih žanrova, posebice onima koji od klasičnih formata očekuju daleko više, zapetljanije i kompliciranije sadržaje potegnute pogibeljnom vožnjom serpentinama od krajnosti u krajnost. Isplatilo se čekati toliko dugo. Samo nije valjda da će do idućeg albuma proći ponovno toliko dugo, jer nije đavo da im za jednu pjesmu treba godinu dana…

Naslovi: 1.Free at last, 2.Every second holds a life, 3.A tribute to those who stand still, 4.Old tales, new thoughts, 5.Deeper, lower, 6.The fate, 7.One last time

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/10/2020