Nakon što im je neobičan debi "New Thing" stavljen od sredine travnja 2013. na besplatan download za čisto upoznavanje s njihovim eskapizmom različitih žanrovskih egzibicija, istovremeno je objavljen i ovaj drugi, daleko ekstremniji rad.

Kombinacija je to black metala i dark hardcorea s jazz/noir-metal pozadinom koja podsjeća na Deathspell Omega, a tehnički se može usporediti sa Comity, Orchid, Cave In, Deafheaven i Kickback zbog epskih riffova, kompozicijske strukture nalik Labirinthu i nezemaljskog vokala frontmena Thieua koji pjeva, vrišti, stenje, plače, jeca, uzdiše... Daleko više u praskajućim krikovima nego li u 'clean' varijanti.

Ako ste već ranije slušali spomenuti debi i moguće očekivali nastavak čudnovatog miš-maš sistema u kome je uz hardcore osnovicu bio prisutan i element cabareta, jazza, folka i piano etida, onda ste krivo očekivali. Toga ovdje nema. Samo, kako kažu, svinjskog nasilja. Na žalost ili na sreću. Kako za koga.

40 minuta paklenog sadržaja otvara prva bombetina "Today we stand" od 5 i pol minuta ekscentričnog 'zatjeravanja' da se naprosto ne zna u kojem će pravcu odlutati. Uvodni dio je mračni atmosferični drone (45 sekundi), pa slijedi kraći tromi black metal dio, pa rešetanje između deatha i hardcorea koje neprestano izmjenjuje bombastične prepade s laganijim dionicama, a onda se središnji dio pretvara u post-metal/rock sa clean vokalom i staccato melodijom gitare. Dalje kombiniraju sve i svašta, lete iz jednog tempa u drugi, općenito govoreći, stvaraju pravi džumbus od kompleksnih kompozicija. Naredni brojevi su sve opičeniji i luđi jedan od drugoga ("Mistakes & fixes", "Since we can't forget who we where", "About being a father"). Nemaju dugačke uvodnike niti 'zatjeravanja', već kombiniraju tehnikom izmjena tromijih i iznimno agresivnih tempova, kao i clean i grubo vrištajućih vokala s povremenim izletom u abnormalni death/dark. Bubnjar Simon se vraški naradio i ako je itko od ovo petoro manijaka svojski zaradio svoj kruh, to je onda on. Djelomičan otklon od ovih shema upriličen je u "Rejuvenation" gdje se osjećaju gitarske math strukture s izraženom 'driverskom' središnjicom proizašlom očito iz post-metal/rocka i finišem koji kulminira u kaotičnom ludilu.

Fokus albuma je treća, veoma poetska "Dreamers will never stop dreaming" gdje se kombinira sve i svašta s brojnim breakovima i gomilama riffova raširenih na kompleksnom teritoriju od čak 7 i pol minuta s tremolima, disonantnim zvukovima, kaotičnim krešendima, post-hardcore manirima, te melodičnim i iznenađujuće neobično ambijentalnim detaljima.

Zadnje dvije pjesme su rekapitulacija sabranog učinka: "The time" u kompleksnom aranžmanu od 5 i pol minuta jezdi po black metalu, doom, post-metal/rocku, abnormalnom hardcoreu s galopirajućim završnim tempom, a posljednja "Devils, Gods, Us" (7 i pol minuta), kao što to i sam naslov kaže je 'jebeno dobra slika samih nas'. Uronjenih između dvije krajnosti - vragova i bogova koji se otimaju za našu dušu. Kockarski rečeno, podijeljena je u 3 logična stavka - prvi je opaki tehnical black (pa i death) u tromijem tempu, drugi počinje od treće minute u ambijentalnom 'božjem' dark-wave maniru, traje svega nepune 2 minute i nastavlja se strašnom 'našom' (iliti njihovom) doom srdžbom u kojoj nije izostavljen niti onaj faktor ljubomore. To je još i najkonkretnija pjesma na cijelom albumu, ili točnije, najiskrenija kada se 'kockar života' nađe u procijepu kompromisa koju opciju izabrati.

The Phantom Carriage rastu kompozitorski i idejno, kreativno su daleko odmakli od debi albuma izostavivši, na žalost neke vrlo dobre lijepe poteze. Usmjerili su se u tamu i činjenicu da sve što je ljudsko nema ama baš nikakav pozitivan predznak. Od same činjenice da si svaki dan stariji, da se neprekidno moraš dotjeravati i uređivati svako jutro, prati zube, tuširati kad ideš na posao ili kod ljubavnice, da si uvijek frustriran, da samo dijete kad se rodi svoje emocije umije pretvoriti u plač i kukanje bez obzira bilo gladno ili sito, uostalom, priroda nas je obdarila s nekoliko funkcija na koje ne možemo utjecati - našim fiziološkim potrebama, te da je sam čovjek po sebi negativac stanja svijesti u svim pogledima i da je odvajkada bio prisiljen Božjom zaslugom tražiti adekvatan put kroz trnje i osobne užase. Nema 'raja' niti 'pakla', samo grube surove stvarnosti u poetski rečeno, strašnom životnom nasilju.

Ovdje religija nije u pitanju, već je u igri snažan kreativan potencijal ovih Francuza koji su na svoj, prilično ekstreman, pa i kompleksan način prikazali stanje svijesti vitalnih ljudskih posrtanja i ulazaka u klopke koje nameće život.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/06/2013