Redovito je prosto nevjerojatno kako i na koji način Dunja uspjeva već dvije i pol decenije održavati visoki renome vlastitog izričaja bazirajući se na neiscrpnom vrelu tradicijske glazbe, uglavnom sjeverozapadne i središnje Hrvatske. Ne samo poradi toga, kako bi se nekome moglo pričiniti da je na dosadašnjim albumima obradila već sve što se moglo pronaći u zakutcima i najskrovitijim seocima uz vrbikom i topolikom obrasle obale Mure, Bednje, Krapine i Drave, po brežuljcima Kalnika, Ivančice, Bilogore, te ravničarskim krajolicima i pustarama Međimurja, Podravine, Slavonije i Turopolja, nego i na način kojim izbjegava stereotipnu klišeiziranost uobičajenog folklora približavajući ga kurentnim world-music/ neo-folk, pa čak i new age, a u nekim slučajevima i doom/ gothic referencama koje, pak odreda nisu u prisnom dosluhu s trendovskim manirima spomenutih žanrova. Kao rijetko do sada, prije ovog albuma previše samozatajno je u proljeće 2019. realizirala "Love Li(v)es", jedan od 3-4 dugosvirajuća rada s izvedbama koje nisu na hrvatskom nego na engleskom, ruskom, a bome ima jedan i na jeziku koji se govori u Indonezijiji, možda i niste znali ("From Over There to Over Here 2 - Indonesia", 2014.), a ovdje se ponovno vratila u svoj zavičaj sakupivši 14 gotovo zaboravljenih pjesama s kojima se možda niti potentniji etnomuzikolozi nisu imali prilike susresti. Okej, nisu sve toliki rariteti, neke su pjesme ranije već i bile uglazbljene i snimljene u rečemo, zadnjih 20-30 i više godina, neke su doživjele svoje tamburaške verzije KUD-ova još u doba ex-Yu, možda su još i prije pohranjene u poneke fonoteke jer se, primjerice jako dobro sjećam vlastitog perioda kada sam honorarac bio na lokalnom Radio Đurđevcu gdje su se tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća snimali upravo ovakvi orkestri i sastavi s vrlo sličnim repertoarom; štogod autorskim, a štogod onim 'nepoznatim', pretopljenim pod nazivnikom izvorna narodna glazba. Bilo je i Blaža Lengera, KUD-ova Petar Preradović (Đurđevac), Ferdo Rusan (Virje), lokalnih mužikaša s jegedama, tamburama, bisernicama, bajsom i cimbulama i još koječega što se držalo na starim magnetofonskim trakama, a danas je vjerojatno zahvaljujući nesposobnosti i neinventivnosti uredništva možda bačeno u smeće tamo negdje početkom 21. stoljeća kada sam prestao suradnju s radijom iz jednostavnog razloga - novi vlasnik nije imao potrebe i želje za mojim uslugama jer, po njemu, moje usluge nisu bile dovoljno komercijalne i napadale su HDZ, ha-ha-ha. A baš tada sam putujući po Madžarskoj otkrio i, dakako kupio jedan vrlo vrijedan biser, trostruku LP ploču "Finnugor és Török népek zenéje (folk music of Finno - Ugrian and Turkic people)", objavljenu 1984. za Hungaroton na kojoj je László Vikár godinama snimao i skupljao izvornu arhaičnu građu ugro-finskih i turkijskih naroda razbacanih po bivšem Sovjetskom Savezu i srednjoj Aziji sačuvavši originalne napjeve Mordviana, Votjaka, Čeremisa, Čuvaša, Tatara, Baškira i ostalih vrlo bliskih naroda po jeziku, a ima ih o-ho-ho, koje je sovjetski režim silom ili milom želio asimilirati i preobratiti u 'русские братья' (rusku braću). Slušao sam te 3 ploče danima i mjesecima diveći se ne samo Vikáru i njegovoj odlučnosti da s magnetofonom obiđe veliki dio bivšeg SSSR-a, nego i ljudima i zapisima koje je snimao i napravio, jer njihov jezik i općenito jezik ugro-finske/ altajske zajednice je skroz posve drugo od naših indoeuropskih, kao također i njihov folklor pun pentatonike spram 'naše' europske heptatonic skale, naših mol-ova i naših oktava.

Ali, danas nije važno što sam bio grubo odbijen od strane tadašnjeg urednika i direktora (koliko znam još uvijek je direktor-vlasnik radio Đurđevca, danas se zove Podravski radio 87,6 MHz), kad vjerojatno pretpostavljam da u fonoteci jedva da ima možda svega nekoliko pjesama Dunje koje se uopće ne vrte u konglomeratu Doris Dragović, Joleta, Danijele, Severine, Lidije Bačić, Stavrosa, Thompsona, Grdovića, Miše i veličanju kravate omotane oko tvrđave Stari grad gdje su dični Picoki pred 500 i kusur godina zdrmali Osmanlije s jednim pijetlom ispaljenim iz topa. U takvoj konkurenciji Dunja nema šanse, ali ona za to ne mari i nije joj važno kad joj salve pohvala pristižu iz inozemstva: upravo je ovaj album uvršten na no.24 Transglobal World Music Chart za siječanj 2020., jednu od najprestižnijih world music top lista i po tome je prvi hrvatski izvođač koji se na njoj pronašao. I pazi konkurenciju, ako vam ova imena išta znače: Asmâa Hamzaoui & Bnat Timbouktou, Blato Zlato, Lakou Mizik, Laurie Anderson, Tenzin Choegyal, Jesse Paris Smith, Acid Arab, Nusrat Fateh Ali Khan... A kak'ti dičimo se našim folklorom 'kaj so popevali naši stari'...

Album je s pravom pronašao svoje mjesto neprijeporno šarmirajući spojem arhaične ostavštine i vrlo zanimljivog glazbeno-stilskog mišunga spajanjem krhkih djelićaka različitih zvukopisa utkanih s nepojmljivo antipodskih destinacija planeta Zemlje od SAD, Rusije, Indonezije, Egipta, Kine i dakako Hrvatske u globalni siže melodičnog gradacijskog minimalizma vrlo bliskog neo-folku i new-age stilizacijama s ponekim dark-wave izletima, a specifičnu težinu daje mu i neuobičajen raspon instrumentarija poput indijskog harmonija, kalimbe, sansule, swarmandala, tanpure, egzotičnih frula (od indonezijske do irske), te 'domaćih', prepoznatljivih glazbala - ukulelea, tapana, frame druma, različitih udaraljki i šuškalica dok Dunja svoju tamburu, pardon, gitaru svira tek samo u jednoj pjesmi "Dremle mi se dremle". Nebitno je tko se ovdje upuštao u baratanje s ovim instrumentarijem - ona ponaosob ili Roko Margeta, multiinstrumentalist (Lizards Exist, Et'nas) koji je članom Dunjinog pratećeg benda Kololira postao 2018. Ili pak, Hrvoje Nikšić - Nikša koji je tonski i atmosferski zaokružio kompletan dojam ove cjeline u svojem čuvenom Kramasonik studiju na zagrebačkoj Kustošiji podno Medvednice.



Nježnim Dunjinim glasom, laganim staccatima i ambijentalnim sekvencama protkane "Cveti mi fijolica" (vrlo sličnih performansa su "Po Zagrebu tramvaj leti", "Tri logi zeleni" i "Primem pero"), te indijskim harmonijom s pratećim udaraljkama (i žičanim glazbalima) i nešto odriješitijim vokalom uokvirene plesne "Svilarica svilu prede" (po meni ubjedljivo jedna od najoriginalnijih Dunjinih izvedbi uopće) dovode ovaj album već na samom početku do suptilno odvojenih raspoloženja od sjete i melankolije sve do prpošnog poziva na ples. Svaka od ovih 14 pjesama ima 'ono nešto' prijeko potrebito: "Dojdi grličica" može zavarati da su odjedared iskrsnuli Dead Can Dance iz faze sjajnih "Serpent's Egg" i "Aion" albuma kada još niti glazbena kritika koncem 80-ih nije znala točno definirati njihov neobičan stil uvrštavajući ga u new-age. Indijski harmonij ima vrlo bitnu ulogu u nizu kompozicija kojima je postepeno dodavan navedeni instrumentarij, što od žičanih, puhačkih, a što od udaraljkaških stvarajući kompletno pomaknut performans nalik paganskom obredu na nekoj visoravni pored šume i logorske vatre u iščekivanju Svarožića, Domaćih, a bome i nekog bradatog šamana ovijenog medvjeđim krznom i jelenskim rogovima - "Oj sončece sončece", "Pasem konja kraj mjeseca", "Devojka šila rubaču", no fokusirano tempirana ekstaza pristiže u drugom dijelu albuma kroz najdulju, mračnu baladu "Po nebu su zvijezde sjale" uz interijerske zvukove zrikavaca i režavih, 'noiserskih' efekata harmonija i frula, te neočekivanom završnom valceru "Stojte nam veselo" u kome je spojeno svega i svačega od kabaretskog ugođaja, istrijanskog dišpeta, cirkuskih čigri do šarenih psihodeličnih igrarija.



Čitav album se doima kao da je baš snimljen pored šume, daleko od civilizacije i daleko od neželjenih kibicera, ostavlja utisak jezgrovito nadahnute komune koja njeguje arhaične obrede i poznaje im suštinu u dušu komplementarno uvlačeći kroz emocijama nabijene stihove natruhe erotike, animalizma, metaforičke sličice o davno prohujalim vremenima, pa i nešto modernijih do cirka početka Drugog svjetskog rata. Ono što je ponekad prisutno na Dunjinim albumima - provučena konceptualnost, ovdje je namjerno porazbacana miš-maš spektrima raspoloženja i različitih, gotovo nespojivih glazbenih tradicija, barem u ranijem periodu civilizacija, a sve je tako harmonično i skladno uklopljeno u moderan izraz koji ne povlađuje nikakvim aktualnim trendovima world-music, ma i alternativne i pop i indie-pop i onih hipsterajom opaljenih indie-folk izvođača što se mahom prenemagaju snimajući melankolične albume po šumama i gorama planete Zemlje ponosne insinuirajući potištenu, a zapravo glumljeno-silovanu otuđenost zadojenu pod velom 'povratka prirodi' s epohalno vitalnim karakteristikama humanosti. Nije ovo album za kojeg se može reći da ima za svakog ponešto. Nema. Ovo je ciljano dekorirano i urađeno kao kompletno scensko-glazbeno djelo poput filma; ponešto od ovog ambijenta podsjetiti će na čuveni horror "Midsommar" (2019) mladog američkog režisera Ari Astera o švedskoj poganskoj kult komuni, ali samo u onim bezbrižnim trenucima filma kada se još nije nazirala prava narav te zajednice. Ponekad mi se učini da bi gotovo kompletan album mogao pronaći svoje 'soundtrack' mjesto u njemu kada djevojke u bijelim haljinama okićene cvijećem plešu po livadi, kada kompletna zajednica ima zajedničke obroke i pravu raspodjelu radnih obaveza. Ali samo u tim trenucima, ono što u filmu dolazi kasnije, tek je dotaknuto u spomenutoj temi "Po nebu su zvijezde sjale". Ne mora biti, no mene asocira sprega ovog albuma s tim filmom koji je s uloženih 8-10 milijuna do sada zaradio 42 milijuna dolara. Dunja je u ovaj album uložila autorski trud, uvijek iznimnu kreativnost vokalnog i instrumentalističkog baratanja, sjajan timski rad koji se ne 'šlepa': gotovo svaka pjesma se doima kao da je sudjelovalo 6-7-8 muzikanata, te je potpuno pogođena atmosferska potka od prve do zadnje, 46. minute.

I dalje je vanserijska i originalna, a jasno, ona s ovako visokim standardima nije i ne može biti dostupna razumjevanju i shvaćanju najšireg puka i auditorija jer nije zabavljača - narodnjača što bi dizala ruke u zrak, a ošamućenu publiku na tancanje, pjevanje, skandiranje, te ispijanje gemišta i domaće rakije, one pečene pod pravim kotlom od pravog tropa, šljive bistrice, dunje karamanke, našpula, oskoruše i jabuke koturače. Ona je umjetnica čija se djela pomno analiziraju poput napeto izrežirane psihološke drame u baletu, nije 'roto' ili bestseller autorica čiji rad se zaboravlja kad se odloži tiskovina ili izađe iz kina. Daje drugačiju, puno ozbiljniju modifikaciju folkloru u kojeg je potpuno uronjena osuvremenjujući ga pristupačnošću i neskrivenim talentom što je sam došao do nje, a ona ga, možda nije niti tražila. Okružena ovom minimalnom ekipom, ostvarila je pun pogodak na vrhunskoj razini.

Naslovi: 1.Cveti mi fijolica, 2.Svilarica svilu prede, 3.Dojdi grličica, 4.Po Zagrebu tramvaj leti, 5.Oj sončece sončece, 6.Tri logi zeleni, 7.Pasem konja kraj mjeseca, 8.Devojka šila rubaču, 9.Primem pero, 10.Po nebu su zvijezde sjale, 11.Jelen pase, 12.Jelen bez košutice, 13.Dremle mi se dremle, 14.Stojte nam veselo

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 06/02/2020