Pred samu najezdu prvog vala pandemije, Dunja je realizirala "Svilarica svilu prede" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29871, prvi kolaboracijski rad s multiinstrumentalistom Roko Margetom iz njenog projekta Kolilira. Bila je to zbirka hrvatskih tradicionalnih pjesama u osvježenom ruhu, a evo nešto manje od dvije godine njih dvoje su se odvalili na daleko zahtjevniji zadatak: osim nekolicine hrvatskih, ovdje većinu tema čini izbor inozemnog folklora, uglavnom slavenskog, američkog i indonezijskog premda se tu sad nameće čitav niz inovacija. Manje upućenome ovo se može pričiniti novinom u njenom opusu da prebire po tradiciji izvan Hrvatske i bliske jezične regije u koju se rijetko upuštala. Valja se prisjetiti da je s takvim radom počela upravo nakon prvog rada s Kololira "Tamo doli" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18152 (2013) kada je nanizala tri albuma s inozemnim folkom pod nazivom "From Over There to Over Here 1, 2, & 3", a to je nastavila i na zadnjem "Tamo gori" (2020) također s Kololirom www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30008 prošetavši sličnim teritorijem kroz 6 pjesama od njih ukupno 11.

Shodno tome, dokazavši prethodno da joj uz engleski dobro stoje i mnogi slavenski, a i egzotičniji jezici, ovdje je prošetala rusinskim, ukrajinskim, ruskim, slovačkim i bjeloruskim (neki površni i slabiji znalci rekli bi da je to jedno te isto, ma da, možeš si misliti), te jezikom iz Indonezije detaljno se ušetavši u pravilan izgovor i intonaciju, kao i pravopis na ćirilici, a naravno, o njenom izuzetnom mezzosopran/ sopran vokalu i načinu pjevanja ne treba niti govoriti. Čitav arsenal instrumenata s kojim se ovdje barata na nepunih sat vremena je impozantan: indijski harmonij, kalimba, tibetanska zdjela, kaval, angklung, ney, bansuri, te između ostalih i oni recimo uobičajeni poput ksilofona, dječjeg klavira, tapana, ukulelea, melodike, irske frulice, rainsticka, a ponajmanje od svih se koristi akustična gitara što već na samom startu predočava da je Dunja ponovno prišla originalnom vlastitom zvuku i stilu nesmiljeno tragajući za još novijim izrazima koje je najavila u ljeto 2021. nastupajući po Hrvatskoj, ali i na međunarodnim pozornicama. Taj njen glazbeni stil neprestano varira u kolorima, oblicima i dezenima od albuma do albuma: za ovaj se slobodno nameće komorno ugođen mirniji performans koji je kod nje odavno izašao iz klasičnih okvira world-musica mada se žanr naveliko oslobodio stega globalističkog neo-liberalizma, pretjeranog konzumerizma i pop klišeja koji su mu svojevremeno prijetili, istina i danas ih ima oho-ho, međutim za nju ne postoji onaj stereotip 'mladost-ludost' i 'starost-senilnost'.

Koliko je na svojim ranim albumima bila preštura samo s akustarom tamburom i vjerojatno sama sebi nakon izvjesnog vremena postajala šablon u kome nije vidjela neki značajniji progres, tako je hrabrijim zvučnim i stilskim potezima od sredine prve decenije 21. stoljeća obogaćivala pasaže došavši na ovome, ha, da li petnaestom, šesnaestom ili sedamnaestom studijskom albumu (ukupno 24. po redu) do pojmova univerzalnih umjetničkih gabarita koji podjednako korespondiraju s alternativnim, eksperimentalnim i avangardnim načelima, odnosno čista je kontra onom standardnom poimanju glazbenika koji je najbitnije dao u nekoj ranoj mladosti na početku karijere (premda se o toj njenoj 'ranoj glazbenoj fazi' praktički ništa ne zna u medijima), peglao koliko se dalo, a onda postao dosadan, predvidljiv i neinventivan pretvorivši se u samoreciklažu koju jedino diže visoka produkcija, a za pjesme - nije bitno.

Kako vrijeme odmiče, Dunji je sve važno, mnogo važnije nego prije kako će svaka pjesma izgledati i funkcionirati, a ne da nalikuje na nešto već postojeće, seljački rečeno, prepoznatljivo intonirano kao kopija tradicionalnog što ne zahtjeva mnogo truda. Tu se ona redovito sukobljava s tim stereotipovima kada joj i neke uzgred rečeno banalnije pjesme, mada ih nema, zvuče sasvim drugačije u novim izvedenicama i novom ruhu, čak i one međimurske, zagorske ili podravske koje osobno manje-više znam, okej, kako-kada, a bez ikakvih hipoteza, to je napravila i s ovom izuzetnom kolekcijom od 14 pjesama vođenom konceptualnom idejom o osjećaju, dakako ljubavi koja je na prvome mjestu, ali i onim neizrečenim činjenicama vezanih uz nju što za naš hrvatski i balkanski pojmovnik najbolje prikazuje predzadnja, najdulja tema "Moj se dragi u boj sprema" koju bi neuki nacionalist mogao protumačiti srpskom epikom, a baš i da je, pa što onda? Pjesma je inače hrvatska ekavica što je tipična isključivo za kajkavski dio, no ovdje je izvorište vjerojatno drugo budući da se umjesto 'a kaj ti bom vu tvom dvoru' kaže 'a što ću ti u tvom dvoru', no poanta je emancipacija žene iz nekih davnih vremena. Mladić odlazi u rat, voli svoju djevojku i naravno, želi je zadržati tako da je smjesti kod svoje majke s obaveznom nadom da će se vratiti, ali što će ona kod njegove matere, pa žena u najboljim godinama bi htjela živjeti mimo nekakvog dogovorenog celibata, a o tome se, sasvim razumljivo s obzirom na davne okolnosti nije smjelo diskutirati. Kaj bu selo pripovedalo? Ajde, književni hrvatski: što će selo pričati.

Teme pjesama su emancipirano jake tempirane bombe o zapostavljenoj slobodi žena u nekim prošlim vremenima, a komotno se odnose i na današnje surogate brakova u neskladima nerazumijevanja zbog kojih mnogi brakovi i ljubavne veze propadaju. Uvodna, vrlo jednostavna "The wraggle taggle gypsies" s jedinim gitarskim aditivima na početku se komotno može preslikati na današnjicu: bogata gospođa iz visokog društva ostavlja svojeg mladog supruga lorda kako bi živjela sa Ciganima, nimalo nije teško pretpostaviti zbog čega (središnji dio pjesme ima kratki zavodljiv plesni gypsy manir u koji se vokalno uključuje i sam Roko iznimno mračnim gothic vokalom specifičnim za neo-folk), indonezijska "Tari Bali" prikazana kroz minimalističku instrumentalnu strukturu (kalimba, dječji klavir, kaval) je odmah šus u jasnu egzotiku gdje valja pobjeći, pa makar i imaginarno se špancirati po svijetu, a onda slijede još razložnije teme, "Keд сом ишол (Ked som ishol)" (prvi singl) s još minimalističkijom strukturom indijskog harmonija i razgranatom intervencijom neya u psihodelično-obrednoj seansi rusinskog jezika kome prijeti izumiranje (službeno ga u zapadnoj Ukrajini, te Slovačkoj i Poljskoj govori oko 500.000 Rusina), a zapravo je jako sličan ukrajinskom, pa i bjeloruskom. To znam jako dobro jer je sadašnja djevojka mojeg najmlađeg brata Bjeloruskinja koja kaže da se rusinski jezik sustavno negira i pokušava ga se asimilirati. Na svu sreću, evo Dunja ga opet vraća na scenu dajući mu značajnu i svijesnu podršku istom onom mjerom kao što je dala veliki palac gradišćanskom hrvatskom na prošlom albumu s pjesmom "Naša mat". Vrijedi promotriti...



"Кед сом ишол"

'Кед сом ишол коло паньскей заґради,
Видзел я там розмарії желени.
Пойдем ше я заґрадара опитац,
Чи допущи розмарії натарґац.
Нє садзел ши анї тарґац нє будзеш,
Анї шварне дзівче любіц нє будзеш.
Хто їх садзел, тот їх і тарґац будзе,
Тот і шварне дзівче любовац будзе'.

Naravno, ništa nije komplicirano dok znate ćirilicu (Dunja je davno studirala ruski jezik), svi slavenski jezici su jako slični u fonetici i gramatici, tu priznajem da mi je najteži za razumijevanje poljski, ali ovdje nema ništa teško za shvatiti koliko je ovo moćna dark/gothic pjesma o djevojci koja nije dovoljno dobra bez obzira na ružmarin i puno ljubavi, kako se navodi na ovitku ovog CD-a s bogatom knjižicom 'ako ništa ne sadimo, nemamo pravo ubirati plodove'.

Prava iznenađenja dolaze kroz naredne slavenske pjesme, prvo ukrajinske "He питай (Ne pitay)", zatim ruske "Вниз по матушке по Волге (Vniz po matushke po Volge)", slovačke "Hrej suňiečko, hrej", bjeloruske "A на возеры (A na vozery)" i još jedne ruske "Oй Иван (Oy, Ivan)" u kojima se raspliće kompletna fabula nezadovoljne žene što je morala tapkati u mraku ljepote partijarhata i muškog šovinizma makar se to ovdje nigdje ne spominje izravnom konfrontacijom, a nije niti moguće izvlačenjem ovako poetičnih drama čiji su autori vjerojatno bile nadahnute žene sustavno negirane od moćne armade, ponajviše ruskih i čeških književnika prije pojave komunizma i nikad vitalno realiziranog socijalizma kojeg je doduše i bilo u ex-Yu, ali to nije Dunjina priča na koju će se možda jednom obratiti.

Ovaj dvojac je opet napravio vanserijski album pogodivši točno sofisticirano umjetnički tamo gdje ne prodire iskra niskih udaraca, a Dunja ih niti ne dozvoljava, ako ćemo pravo. Možda će neki od narednih službenih biti kompletno na ćirilici sa slavenskim pjesmama jer stilsko-glazbenog adrenalina ima(ju) u izobilju, a sve ispod očekivanog nivoa kvalitete izvrsnosti ne dolazi u obzir jer su obadvoje u visokoj kreativnoj snazi.

Naslovi: 1.The wraggle taggle gypsies, 2.Tari Bali, 3.Keд сом ишол (Ked som ishol), 4.He питай (Ne pitay), 5.Вниз по матушке по Волге (Vniz po matushke po Volge), 6.Over there, 7.Hrej suňiečko, hrej, 8.Slavuj, tico mala, 9.A на возеры (A na vozery), 10.Oй Иван (Oy, Ivan), 11.The pirates they grow small, 12.Poveč, golob, 13.Moj se dragi u boj sprema, 14.Prepelica prepeluje

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/11/2021