Opa! Dunja je po prvi puta u karijeri objesila akustičnu gitaru o klin i zamjenila je elektronikom zakoračivši u neofolk/ dark-wave!

Prevaliti peto desetljeće života u karijeri koja traje dobrih dvadesetak godina i nakon deset albuma potpuno promijeniti stil može samo netko tko je dovoljno hrabar da se upusti u eksperimente bez ikakvih predrasuda o tržišnoj transparentnosti. A Dunja je ovim neočekivanim potezom dokazala da je još uvijek istraživač, jer osim što iz tko zna kakvih skrivenih zakutaka Međimurja i sjeverne Hrvatske vadi odavno zaboravljene popevke, stihove i pjesmice, spremno se s obje noge ušaltala u potpuno nov teren na kojem gotovo da nije bio niti jedan hrvatski izvođač uključujući i underground imena.

Ovo je nešto potpuno novo u njezinom opusu i zbog ove nevjerojatne promjene moguće je da će se desiti mnogo kontradiktornih kritika, mišljenja i stavova jer je stil kojeg je prezentirala, vrlo slabo, bolje rečeno gotovo u okvirima marginalnosti prisutan na našoj glazbenoj sceni. Uključujući i sveobuhvatni region ex-Yu gdje se tek tu i tamo mogu pronaći slični izleti poput onih koji povremeno pristižu sa novosadskog Dark:Scene Records ili poput dueta Venefica iz Prokuplja. Slične izlete znali su na kapaljku ostvariti Padot na Vizantija, Mizar, Anastasia, Legen i u novije vrijeme Kries, no to je sve na jednoj prilično drugačijoj razini. Sa stalnim suradnikom Tomo Sombolcem, vođom zagrebačkog folk/ doom-metal banda S.o.M. koji je ovdje odsvirao gotovo kompletan instrumentarij (gitara, šargija, synth, sampler, udaraljke, programi, loopovi...), Dunja se smjelo odvažila da svoju sklonost ka arhaičnosti ovije u potpuno novom, a slobodno se može reći i u suvremenom stilu.

Kao što je već rečeno, riječ je o elektronskom neo-folk/ dark-wave izrazu koji je izniknuo ranih 80-ih kao fuzija industriala, gothica, post-punka i eksperimentalne glazbe, te je kroz razne oblike i transformacije uspio preživjeti na sceni do današnjih dana. Od samih začetnika stila Douglas Piercea (Death In June) i David Tibeta (Current 93) koji su uglavnom zagovarali analogni zvuk, preko inovatora poput Coil (r.i.p. Peter Christofferson, 27.02.1955. - 25.10.2010.) i Lustmord koji su kombinirali kibernetičke i elektronske opservacije, stil se tijekom godina razvio u niz oblika zašavši u disco, ambient, noise, metal, akustiku... O tome da ovaj stil apsolutno nije udomaćen kod Hrvata najbolje dokazuju brojni koncerti vrlo bliskih izvođača, poput onih 'Smaranja' na kojima su gostovali Boyd Rice, Luftwaffe, Mushroom Patience, Sturmast, Cawatana, Deutsch Nepal... na kojima je uglavnom bila šačica znatiželjnika.

Potpuno u okvirima žanra, Tomo je kao glazbeni kreativac 20 starih i arhaičnih pjesama uglavnom iz Međimurja, Turopolja, Slavonije i Podravine oblikovao u minimalističkom izdanju koji će svakog prosječnog poznavatelja klasične underground kulture podsjetiti na Dead Can Dance paralelu Lise Gerrard i Brendan Perryija. Upečatljiv Dunjin vokal pjesmama donosi nevjerojatnu toplinu nekih odavno zaboravljenih vremena koja su u ovom ruhu dobile snažan autorski pečat tako da se može reći kako neke, barem meni poznate pjesme, imaju posve novi izraz, ali smisao je i dalje ostao isti u okvirima baštine i tradicijski prepoznatljivog folklora.

Sve pjesme su aranžirane u kratke pop kompozicije (od 2 do 4 minute) sa konceptom koji je ispresjecan sa četiri skladbe gdje je vodeći vokal Tomo. On album otvara u duetu sa Dunjom u pjesmi "Za lepom Janicom" koja je izvedena u akustično-električnoj kombinaciji, potom se pojavljuje na sredini albuma sa dark-ambient temom "Kuliko je do morja gradova" i još jednom duetu "Snešica Ružica" sa galopirajuće plesnim loop tempom i završava ga sa mračnom acapellom "Mura, Mura" sa vlastitim pratećim vokalima nalik na tibetanske brundajuće grlene mantre Gyuto Monks. Svih ostalih 16 kompozicija prilagođeno je za Dunjin vokal koja se u ovakvom elektronskom underground zvuku snašla kao da je godinama u njemu. Plesne teme "Jelen bez košutice", "Marica je goske gnala", "De su one ftičice", "Lepa Katalena", "Išla bi v gorice" i lagani valcer "Glavica me boli" mogu komotno poslužiti na podiju kao hrvatski odgovor na sve rijeđe prisutne DJ setove sa world-music tempovima elektronskog ethna poput Peter Gabriela, Transglobal Underground, Natache Atlas, Asian Dub Foundation, Balkan Beat Box, Japan (album "Tin Drum"), Afro Celt Sound System, pa i Deep Forest, Banco de Gaie, Enigme, te spomenutih Dead Can Dance, Legen i Kries. A cijeli niz laganih i ambijentalnih skladbi, posebice onih na samom kraju albuma ("Cveti mi fijolica", "Tri logi zeleni", "Na Ilovoj tijoj vodi", "Po Murici plava modra fijolica"), opet s druge strane pružaju adekvatnu protutežu materijalu kao relevantan prikaz kurentne neo-folk/ dark-wave scene u kojima se ponekad naziru i obrisi trip-hopa. Čitav materijal prodefiliran je kroz psycho-ambient minimalizam s naglašenim vokalnim efektima halova, echa i delaya koji daju dubinu i prostornost, međutim, ponekad se stiče dojam da su neki plesni elektronski tempovi mogli biti malčice izvučeniji u prvi plan.

U ovom potpunom zaokretu zvuka, Tomo kao kompozitor se previše orijentirao na minimalističku strukturu i matematičke gradacije koje vrlo dojmljivo zvuče, međutim gotovo kompletan album funkcionira kao da je sastavljen od remikseva koji se neprestano vrte u nekakvom 'intro' konceptu bez ijedne konkretno slojevite i cjelovito sadržajne pjesme. Ali ipak treba imati na umu da je to osnovna karakteristika cijelog žanra koji je uglavnom temeljen na repeticijama i monolitnoj strukturi koja donosi mračnu atmosferu. Dovoljno je za primjer poslušati Coil, mađarske Sturmast ili Cawatanu, a kao relevantni dokaz toga mogu i poslužiti otprilike slični, već spomenuti radovi Dead Can Dance.

Na koncu, ovakvoj uistinu hrabroj Dunjinoj pobjedi ne treba pripisivati sitničave i čangrizave komentare. Prisjetite se samo tko se sve nije tamo u drugoj polovici 90-ih prihvatio etna i world-musica na ovim područjima kada je buknuo požar novog tradicionalizma u obliku Vještica, Legena, Cinkuša, Livio Morosina, Lidije Bajuk... i tko je od one cijele plejade ostao još dan danas u njemu. Dunja je uz tek šačicu izuzetaka i dalje privržena svojoj tradiciji koju je potpuno transformirala u novom glazbenom ruhu dokazavši da ima dovoljno mladosti, mašte, snage i fleksibilnosti za nova istraživanja.

Kapa dolje!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/12/2010

PS: Posjetite večeras Kazalište u Močvari, ukoliko Vam se sviđala ova priča...