"Sonce" je van svake sumnje drugačiji od svih dosadašnjih Dunjinih albuma, ono pravo, narodnjački u pogledu natruha izvorne tradicijske glazbe, onoga što je mnogima manjkalo u prvim godinama hrvatskog world-musica sredinom 90-ih misleći da će nailaziti na starogradske popevke, tamburaše, čardaše, drmeše, tancaljke, morešku, linđo, ojkalice, bacanje kamena s ramena i ostalih pripadajućih zavičajnih izraza.
Međutim, koliko je ovo duboko, a opet drugačije i vrlo hrabro s obzirom da je Dunjin stilski opus redovito šaren i nepredvidljiv, toliko je u ovom radu i očekivan s višegodišnjim iščekivanjima. Kada će konačno realizirati jedan, huh, tamburaški album? Bez onih rockera, bubnjeva, distorzija, alternativaca, elektroničara, metalaca, eksperimentalista i koječega što odriješito strukiranom pučanstvu nikako nije 'sjedalo'.
Evo ga, ovdje je lijepo dotjeran, a opet nije Vera Svoboda ili Zvonko Bogdan jer ova veličanstvena i neumorno radišna diva hrvatskog etna redovito iznenađuje bogatim idejnim inspiracijama za glazbene kulise, ovaj puta u dizajnu Zorana Majstorovića koji je koristio desetak žičanih instrumenata što mahom onoj audijenciji željnoj tamburica uistinu zvuči kao tamburica, tambura i bisernica, te se ne zamaraju s nazivima nego ih zanima ugođaj i osjećaj tremola, akorda i lijepe pjesme uz koje se mogu opustiti, razvedriti, to jest, unijeti sebe u njih zbog adekvatnih vibracija. Tu je i ženski gudački kvartet Delta bez kontrabasa što bi mnoge moglo razočarati budući da je bajsar na seoskim svadbama uvijek bio šoumen, mahom krupna spodoba i pjevač, a niski tonovi njegovog ogromnog instrumenta čuli su se u noćnoj tišini nekoliko kilometara naokolo kada se ne samo išlo na počinak uz gašenje petrolejke (lampaša) ili svijeće (duplera), već i kad se hodalo po bregima i ravnicama Međimurja, Zagorja, Prigorja i Podravine ili se zaprežnim kolima u gluvo doba noći vraćalo u selo svoje nadmećući topot konjskih kopita i potkova s bajsom što je drndao tamo negdje u daljini, nisi znao oli stiže tam' negdje prek Drave ili Mure, iza brega, s tvojeg sela ili onih razasutih konaka iza topolove i jasenove šume pune bagrema i bazge fegajući te da u zanosu entuzijazma jer se negdje netko veseli i ti sam potegneš iz opletene demižonke, barilca, obične staklenke, a ako si kojim slučajem imao plastični karnister, vau, bio si moderni gospon u trendu, cirka mojeg djetinjstva ranih 70-ih kad automobil, traktor, frižider i TV još nisu nagrizali seoski standard bunara svježe vode za kućanstvo i stoku, ćupa mlijeka za kiseljenje, ćebrice svinjske masti (ajoj, kad je bilo zaliveno pečene svinjetine u masti preko vrelih dana) i kace još uvijek, na sreću poznatog zelja za sarmu, dinstanje i očuvanje C vitamina tokom čitave godine, a i pekmeza, kompota, naravno podruma punog krumpira, vina, rakije, jabuka zelenika i koturača što su mogle stajati po čitavu godinu bez truleži. Danas je to pojelo sistematsko uništavanje sela od pojave HDZ-a, prokleta urbanizacija, ekonomsko uništavanje starog da bi se uspostavilo nešto novo i moderno, znamo svi tu povijest našeg vladajućeg neoliberalizma u koji mlade generacije rođene nakon domovinskog rata stubokom ulaze bez promišljanja klanjajući se novim bogovima vlastitog spasenja.
Ali daleko od toga da je ovo 'kad čujem tambure, sjednem na bure, pa izvadim litru-dve, pijem do zore' ko' što pjevaše pokojni bećar Kićo Slabinac. U fuziji gudača i laganih gitarskih staccata, Majstorović je ovo nazvao komorni folk što počinje nježnom "Postaj sonce" o otpravljanju mladog soldata Jure vu vojsko impregnirajući vrsne melodije, senzibilirane do klasične glazbe nastavljajući elegično s "Lepi Juro kres nalaže", ali sasvim drugačijeg temperamenta od onog čuvenog Legenovog s dalekog i na žalost, zaboravljenog remek djela "Paunov ples" (1996), da bi se kohezija očvrsnula u plesnoj, novoj varijanti "Ftica lastavica" (ranije objavljena na drugom albumu "...Jer bez tebe mene nema", 1996.) što nedvojbeno asocira na Cinkuše s izmjenama violine, gitarskih tremola, te laganog čardaša gdje samo manjkaju cimbule, ali, hm, nije baš najjasnije zakaj završava u fade-outu. Kao da Majstorović nije imao adekvatnije rješenje...
"Blijeda djeva" je kompromitirajuća pjesma, melodija je naime uzeta od "Fijaker stari" što je proslavila Zvonka Bogdana, ali možda zato ima i najveći hitoidan potencijal s darkerskom lirikom na grobu 'tuj počiva žrtva ljubavi'. Tancati se može na 3/4 taktove "Lepšega nije", prilično čudnoj kombinaciji međimurskog raspoloženja s kombinacijom mađarsko-orijentalnog prizvuka i lokalnom lirikom koju mnogi izvan kajkavskog dijalekta ne mogu u potpunosti razumijeti; pjesma je ljubavna i gothic mračna 'Lepšega nije kak malo Međimurje, Šajaj, vidiš, pajdaš, se po sud je cvetiče. Med tem cvetjom samo jedna ružica, Šajaj, vidiš, pajdaš, to je moja grlica. Na me prsi glavicu je nagnula, Šajaj, vidiš, pajdaš, ve mi bode vumrla' ('ljepšeg nema od malog Međimurja/ vidiš prijatelju posvud je cvijeće/ između njega samo jedna ružica/ to je moja grlica/ na moja prsa je naslonila glavicu/ sad će mi umrijeti').
Gudačima fino prošarana "Dunaj voda mi teče" nosi još jednu tužnu elegiju iz vremena Austro-Ugarske monarhije, dvoje zaljubljenih što su konačno pronašli nekoliko zajedničkih trenutaka iskrenosti o teškom vremenu otvarajući mnoge čarobne vizije da li su stihovi imaginacija ili realnost uvlačeći u duboku srž neznanog autora, pristojno rečeno, najmanje 120 godina prije David Tibeta i Nick Cavea koji su porive za inspiraciju pronašli pored vode razmišljajući o smrti zbog emotivne frustracije. A nastavak je opak, "Djevojčica ruže brala", najfriškiji indie-folk s najmračnijim lirskim ugođajem 'ofiranja' (ak' ne znate, to je upucavanje) i erotike kad se 'dragi oženio', dolazi mladi momak pastuh s jasnom namjerom da pokuša zamijeniti starog 'grom ga ubio, crna zemlja raspucala, u nju propao', uh, više nego punkerska šljaga i daleko rijeđa black metalska psovka ljubavnih neprilika 'u pakao s izdajicom'.
Fabula ima adekvatan dramaturški tijek, sve se ovdje vrti oko emotivnih premisa starog vremena koje ne znamo i nismo proživjeli, možda ponekad jesmo u ono doba Juge i JNA kada su dečki išli u soldačiju, a cure što su se kunule u vjernost su ih za nekoliko mjeseci napustile i našle nove frajere o čemu zbori "Kanila ga je ženiti". Uzmimo, karikirano i provizorno, da je kompletna lirika filmski scenarij pomiješan s pismima dvoje zaljubljenih, nesretno smještenih u doba prije 100-150 godina što i jeste, oni si pišu, dobivaju pisma s tko zna koliko zakašnjenja, pa ipak se vole i izmjenjuju emocije raspredajući o vlastitoj smrti da se bez prave ljubavi ne može živjeti. Život im je na mukama i kompromisima, puni su putenog naboja, vjerojatno su se i prevarili, točnije poševili s nekim drugim jer nisu mogli izdržati toliko dugu apstinenciju, ali si održavaju uzajamno čvrstu vezu o kojoj Dunja ne daje ništa konkretno na znanje uputivši jasan apel u predzadnjoj "Zakaj grlica" stihovima 'bodem te čakala do groba, tebe jedinoga goloba', što je, zna se, potpuni apsurd nepotrebnog celibata.
Zaokružujući "Sonce" sa završnom temom "Sonce je zašlo" u lijepom violinskom segmentu valcera ukrašenog dijametralnim staccatima tambure i ugođajem nikad realiziranog Balaševića koji je tokom karijere mogao napraviti barem jednu ovakvu pjesmu da dokaže art rejting, a ne komercijalni grabež ciljan za najšire slojeve, ovaj album pokazuje odlike filmskog omnibusa na, možda ne pretjerano sofisticirani, već direktan, slobodniji način kako Dunja može konačno doći do velike publike i smjestiti barem 2-3 pjesme ovog albuma na radio stanice. Pred nekih dvadesetak godina je veliki Milić Vukašinović izjavio da se potencijalni hit mora gurati svim snagom, "Da volim drugu ne mogu" je šiban 5 puta sa svakojakim intreptetatorima sve dok Marinko Rokvić 1983. nije pogodio vibraciju i ubrao ogromnu popularnost, a Sinan Sakić s pjesmom "Ej, od kad sam se rodio" 1987. nije bio emitiran na niti jednoj TV, a niti na radio stanicama jer je bilo šund vrtjeti narodnjake, prodao 300.000 ploča. Dunja na ovome albumu ima ogroman kapacitet i prirodan šmek ugođaj, ovo je istovremeno i komercijalan i umjetnički mainstream visoke profesionalnosti zabavnog sadržaja obojenog mračno, implicitno i emotivno.
Naslovi: 1.Postaj sonce, 2.Lepi Juro kres nalaže, 3.Ftica lastavica, 4.Blijeda djeva, 5.Lepšega nije, 6.Dunaj voda mi teče, 7.Djevojčica ruže brala, 8.Kanila ga je ženiti, 9.Zakaj grlica, 10.Sonce je zašlo