DEATH ENGINE: Place Noire (Throatruiner Records/ Apocaplexy Records, 2018)
"Mud" je bio strašan noise-rock/hardcore debi album 2015. pojačan s još dvojicom instrumentalista koji su ovome francuskom trojcu iz Lorienta dali na širini. Tri godine kasnije oglasili su se s ovim drugim albumom u standardnoj postavi kao trojac i nastavili točno tamo gdje su i stali zajedno sa čuvenim producentskim meštrom Amaury Sauvé-om za kojega stalno valja ponavljati kako je pravi nasljednik Steve Albinijeve škole s novim, europskim horizontima što još nisu dovoljno percipirani, a niti iskorišteni.
Objavljen uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018., ovaj album mi je zbog kojekakvih cenzura slanja autorskih materijala elektronskom poštom (čitaj promotivni mp3 download) promaknuo ispod radara, a tu je i činjenica da Matthias Jungbluth, gazda Throatruiner Records više nije toliko ažuran i revan kao prije zauzimajući se za akvizicije preko one strane bare. Nema veze, Death Engine se mogu poslušati i s godinom dana zakašnjenja, ništa se bitno nije izgubilo na aktualnosti...
Death Engine
Pjesme su i dalje nabijene prepoznatljivim ritmičkim tempovima Olivier R.-a koji komotno metronomski oponaša ritam mašinu nafilanu na industrial s jasnim poticajem akustičnog seta bubnjeva, gorko-mračnim 'clean & harsh' vokalima gitariste Mik L.-a i brundavih basova Erik L.-a, a govoriti o nekoj značajnijoj promjeni stila ne treba. Izgleda da su s odličnim "Mud" dosegnuli kreativni vrhunac kojeg valja nastaviti, no ima tu nijansi: zvuk više nije onoliko prljav, daleko je čišći i uravnoteženiji, čak i komercijalnije popeglan, ali džabe je to pričati kad ovakvu glazbu malo tko vrti na radiju. Daleko od toga da je ovo neka neprohodna ili abrazivno zgusnuta šarža, naprotiv, posve je normalna u opusu Throatruiner Records i onog nastavka Albinijevog noisea kojeg iovako-ionako opet nitko ne percipira s medijske strane ostajući neprestanim undergroundom izuzev njegovih uspješnica s Pixies, PJ Harvey ili Nirvanom, ajde, ponekad i s Jon Spence Blues Explosion.
Upravo počevši od spomenute Nirvane, probajte se sjetiti one "Scentless apprentice" s albuma "In Utero" kojeg je baš producirao Albini. Bila je to jedna od lirski ogavnijih pjesama u kojoj je Kurt prezirao cijeli svijet i svoju novorođenu kćerku Francis Bean jer je duboko zabrazdio u heroinu, a dobrodošla mu je 'da oplodi gljive i ispusti prdež koji se pretvarao u parfem'. Mada tada još nitko nije shvatio o čemu pjesma govori, Kurt je s povišenom dozom neskrivenog mladenačkog adrenalina pisao svoj memorandum pred vrlo brzu i preranu smrt, ne treba nikako zaboraviti. Ovih 6 pjesama dostatnih dužina od 3 i pol (najkraća, vrlo mračna "Pickaxe") do 8 minuta (završna "Romance") variraju visceralnom težinom koja bi sticajem nekih sasvim drugih, sretnijih okolnosti kakve su imali Pixies mogle utjeloviti jedan pravi nastavak prvotnog indie-rocka stasalog u 80-im. Onog rocka daleko nabrušenijeg i žešćeg kojeg je grunge eruptirao u zadnju pravu svjetsku orbitu, ali svaki, čak i površni slušatelj alternative kad posluša ovih 30 minuta nesmiljeno će se prisjetiti i Pixies i Big Black i Shellac i Sonic Youth i Butthole Surfers, a oni malo živahnije potkovaniji i Converge, pa i nekih primjesa najžešćih Fugazi.
Uvodna "Modern life" svojom hipnotičkom spregom napetosti u trijumfalnom maršu melankolije i emotivno nabijenih krikova je logičan, smireniji nastavak sjajnog "Mud" otvarajući prostor za "Decline" s vožnjom post-hardcorea i namjernog nesklada preko tromog sludgea "Dead end" punog neprijateljske mržnje sa 'clean & harsh' vokalom koji uz noisersku supstancu i black tremola čini glavnu karakteristiku, dok je atmosferičan staccato početak "Ordinary violence" s uplivom u post-hardcore i kovitlavim izmjenama mračne i bučne psihodelije jedan od najkreativnijih momenata
Svakako se zabaviti na ovo ne može kao na Pixies albume tokom 80-ih i to nikako ne treba tražiti od Death Engine. Tada su vremena bila sasvim drugačija i daleko nevinija, Francuzi i nisu imali ovakvo jezgro sjajnih bendova kakve imaju u 21. stoljeću, ali postoji velika podudarnost u osjećaju neugodnosti otrovnih brazdi razarajućih motiva, napetosti u turobnim raspoloženjima i eksplozijama individualne pljesnivoće što govori o ljudskom šljamu modernog života. Sve je u raspoloženju vrlo blisko poetici nihilističkog punk/ hardcore/ noise buntovnika kakvi su bili Albini, Nick Cave u doba The Birthday Party, Sonic Youth, Pixies, PJ Harvey, a osobito Kurt i Nirvana. Pogleda li se njihov prethodni, vrlo iskren album, ovaj je u tom pogledu i kristalnije čišći. Naravno, fali mu 'pravi' hit' kao što je kod Nirvane bio "Smells like teen spirits" ili bezazleni Pixiesov "Debaser", a i medijski promotori koji bi ih pogurali, a takvih danas interesenata u show-bizu više i nema.