Imam blatnjave ruke i cement u očima, a ne radim na baušteli nego se praćkam po prljavštini industrijskog smeća. Death Engine na svome mračnom debi albumu suprotstavljaju pozitiv i negativ s posve novim stilskim supstancama za koje je zadužen, a tko drugi nego Amaury Sauvé.

Mračno nabrušeni francuski bend iz Lorienta 2.III 2015. realizira svoj prvi pravi studijski album stvaran i sniman tokom 2014. nakon što su odradili nekoliko europskih turneja promoviravši debi EP "Amen" (2013). Ponovno su otišli u La Senelle i pod produkcijskom palicom Amaury Sauvé-a sastavili novog mogućeg kandidata za najoriginalniji žestoki underground rad. Dosadašnji trojac proširen je s još dvojicom muzičara pa je od klasičnog gitara-bubnjevi-bas formata zvuk dobio na transparentnosti s recimo sasvim neočekivanim izletom akustične gitare u kratkom instrumentalu "Zero", dok su električne gitare zauzele vodeće mjesto i prolongirao se neobičan križanac noisea, shoegazerskih gitara, black metala, darka i industrial dirgesa koji je i tematski okupirao najviše prostora. Ona abrazivnost post-metala i hardcorea s nekim dekompozicijskim strukturama je ukroćena na minimalističko mahnito bubnjanje Olivier R.-a, a frenetičan i bijesan vokal gitariste Mik L.-a je ostao praktički jedini prepoznatljivi element u ovome novom ostvarenju.

Album sam po sebi ostavlja bez daha, a ukoliko ste slušali prvi EP, mogli bi ostati vrlo ugodno iznenađeni, osobito kada se zavrti prva stvar "Medusa" puna gustih distorzija, melodičnih sekvenci, driverskih tripova i prigušeno potisnute tutnjajuće ritmike s kojom su Death Engine na vrlo dobrom putu da izgrade jedan poseban žanr. Još bolja je naredna "Organs" izgrađena oko početne noise jurnjave s obrednim ritmovima poput najlucidnijih The Birthday Party (sjetite se pjesme "Death Joe") pretvarajući tu utrku u suptilne gitarske tremole i razgranatu psycho-shoegaze igru koja se opet pretapa u vrlo bijesnu "Cure" na rubovima black metala, vrlo kaotičnog noisea i kompleksnih varijacija s izmjenama tempova i stilizacije čak do najprljavijeg sludgea iz kojeg opet izranjaju tremola i mračna apokaliptična destrukcija. Noiserska "Still" je opet jedno poglavlje sasvim drugačijeg karaktera koji ima ponešto s onom starom noise-rock školom, no i tu je Sauvé ugradio svoj prljavi šmek kojim bitno odvaja ostavštinu od ovoga čime se Death Engine bave, te vrlo interesantno, kompozicija se pretapa u "Entertain" s dinamički uređenim minimalizacijama i dramatično pojačanim solažama tremola uz neprekidan rad ritam sekcije poput industrial obreda.



I to bi praktički bio rezime prvih 23 minuta, a vjerojatno i cijelog albuma da se ovdje na kraju ne nalazi nevjerojatan komad "Negative" od čak 15 minuta s kojime su ovi Francuzi definitivno zakoračili u novi stil koji još nema nikakvo ime. Osim minimalističkog pristupa s tribal ritmikom i neprestanim noiserskim tretmanima, učestalost harmoničnih akorda ne jenjava punih 7 minuta prepuštajući kao rijetko da sada na ovome radu i podulju seansu za de-kompozicijske strukture, slobodne gitarske improvizacije, pozadinske šumove i čak 3 minute tišine s posve neočekivanom završnicom koju je vrlo teško ukalupiti ne samo u ovu pjesmu, već i u album, pa i općeniti stil benda. Da li je to neka greška ili namjerni potez, posljednje 2 i pol minute je nešto veoma slično gothicu Joy Division, a tko se točno krije iza toga, ne bih znao reći. Možda upravo Death Engine s nekom demo snimkom na kojoj je korištena ritam mašina, a Mik L. pjeva veoma blisko Ian Curtisu. Vrlo čudnovato za kraj.

Nego, uz sve ovo postoji i sažeto sročena tematska strana o prokletstvu prisiljenog života koji balansira na frustracijama nekoherentnosti ne upučujući točno na činjenice već samo na emotivne figure, paranoje i nesklade. Pogledate li malo bolje turobno sivi omot na kome piše 'imam blato na rukama i cement u očima', ne asocira li vas to na radnika pored mješalice za beton? Ali, dakako, bilo bi prebanalno da bi bilo očito, ovo nije priča o baušteli već metafora o industrijskoj propasti s personificiranim lamentacijama što je ta industrija pozitivno i negativno učinila za ljudsku civilizaciju. Samo po sebi se nameće da je više naštetila nego li pomogla i ovaj 'blatnjavo' gusti distorzirani album upire u tu konzekvencu nesrazmjernosti društveno-ekonomskih potreba spram onih humanističkih, da ne kažem artističkih. Death Engine su se ozbiljno potrudili sastaviti svoju viziju suvremene civilizacijske devastacije i zaborava osnovnih ljudskih principa gdje je u društvenom pogledu čovjekova emocija ponajmanje bitna spram betona i otužnog sivila svjetlucavo-glamuroznog paradoksa urbanizacije 21. stoljeća gdje valjda svaka pripizdina na zapadu (a i šire) želi imati duh nekog novog Pariza potpuno zaboravljajući, a i degradirajući vlastitu tradiciju.

Vrlo dobar, mračan, prljav i slojevit album.

Naslovi: 1.Medusa, 2.Organs, 3.Cure, 4.Zero, 5.Still, 6.Entertain, 7.Negative

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/02/2015