Mlada švicarska kantautorica iz Laussane (pravilno ime joj je Emilie Zoé) koncem 2018. je objavila svoj drugi album mračne, melankolične, pa pomalo i jezovite atmosfere u kome najviše kumuju minimalistički obrasci s dinamički uređenim aranžmanima. Navodno se 3 godine pripremala s prijateljima koji je u početku i nisu shvatali za ozbiljno da bi njene pjesme skladane u sobi imale iole ikakvu kreativnu vrijednost budući da su joj prvi radovi bili lo-fi koještarija grungea, efekata i nespretnih aranžmana. Sama na svome oficijelnom webu piše da su se s vremenom počele razvijati pozitivne vibracije, prekrojavali su se stihovi, frendovi su češće navraćali pridodavajući poneke savjete, te su se uključili u proces stvaranja pjesama, a bilo je i nastupa uživo. Naposljetku, kad se prišlo snimanju željela se izbjeći patetika kojom isijavaju stihovi puni ljubavne intime i pesimizma, ali jednostavno takva atmosfera se prenjela i u glazbu budući da niti jedna od 10 priloženih pjesama nema neku ležerniju ili plesniju formu. Ograničena s primarnom vještinom sviranja električne gitare i klavira, Emilie se drži pravilno odmjerenih staccata i rijetkih tonova poput PJ Harvey u doba demo statusa, a otprilike ima i vrlo sličan tugaljiv, sjetan i razdražen, ali ne i prkosan punkerski vokal. Ovaj puta se ograničila na minorni izbor instrumenata: uz gitaru i klavir, tu su samo prisutne klavijature i opskurni set bubnjeva tvoreći sive nijanse zvuka, baš upravo kao što to i prikazuje omot s jedoobraznim krajnostima od crne do bijele s pretežito sivom kao prevladavajućom, a takva je i sama atmosfera vrlo komorne indie-pop/ rock glazbe. Kretajući se od sumornog i tromog uvodnika "6 o'clock" koji dolazi kao hladan dah u rano jutro, radnja se giba oprezno u očaju raspoloženja "A fish in a net" s nijansama staccato melodije "Come as you are" Nirvane popraćene ksilofonom i zborskim duelima, preko koliko-toliko 'plesne' "Tiger song", ali u sumorno hipnotičko tromom ritmu koji se poigrava latentno sakrivenom agresivnošću s pritajeno prikočenom distorzijom pokazujući rane grunge korijene.



I to bi bilo praktički sve već odrađeno za ostatak materijala koji na vrlo sličan način dočarava potištenost i tugu sve do dvije-tri zadnje pjesme. "The barren land" uvodnim nijemim vokalima i uzdasima nadopunjuje ovu patnju gotovo šamanističkim obredom u kome iznenada pred kraj iskoči opako ekspresivan distorziran zvuk noise gitare koji prekrije čitavu pjesmu dovevši čitav album do klimaksa, a "Would you still be here" muklom distorzijom od jednog drone tona i minijaturnim udarcima po klaviru završava skupa s posljednjom "Sailor" u bezdanu mutno muljevite kaljuže nesigurnih emocija.

Posluživši se hipsterskim načinom izražavanja, kako lirskog, tako i glazbenog s vrlo malo tonova, ovo raspoloženje čitavog albuma podjednako varira od tupog, suhog i nejasnog do sablasnog i fascinantnog, pa i oduševljavajuće darkerskog ushićenja da ništa nije krasno osim boli, patnje i ogromne tuge. Sve je to vrlo dobro odglumljeno i režirano u tom aspektu premda se na prvi pogled čini prozirnim i beznačajnim kao što je to vjerojatno pratećoj ekipi izgledalo kad su se latili podržati Emilie. U svakoj pjesmi se osjeća intenzitet krhkosti i prkosnog očaja, a to, mora se priznati, treba znati i realizirati.

Naslovi: 1.6 o'clock, 2.A fish in a net, 3.Tiger song, 4.Blackberries, 5.Loner, 6.Nothing stands, 7.Dead birds fly, 8.The barren land, 9.Would you still be here, 10.Sailor

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/05/2019