Ovog švicarskog benda iz Fribourga malo se teže sjetiti, pisali smo o njemu podosta davno, još prilikom drugog im izdanja, EP-ija "The Bloop" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=20505 daleke 2014. godine kada planeta Zemljica nije bila u ovakvom rasapu kakvom jeste. Ali sjetiti će te se kada se spomene da je jedan od članova imao teški udes, pa mu je desno oko skoro pa zakrpano i prevučeno kožom poput lika iz nekog horror filma. Evo, nisam imao nikakvih informacija da su od tada realizirali još dva studijska i jedan živi album, što je šteta, a vratiti se na onaj spomenuti EP u ovome slučaju nema mnogo smisla osim antologijskog. Kraće rečeno, mnogo su se promijenili i sada zvuče drastično drugačije s mišungom psycho/space i hard rocka uvijenog u blues i stoner. Nema više onog Chris Cornellovskog vokala Didier Coengrachta, niti buzukija, klavira, klavijatura, infrastruktura je satkana od 'žica i palica', ali taj psihodelični faktor je ostao. S vokalom Stavros Dzodzosa koji je ujedno i gitarist (e, to je taj s udešenim okom), sada ovo zvuči kao da se Damo Suzuki prihvatio mikrofona, a u postavi su samo Marco Mottolini (bas) i Maxime Cosandey (bubnjevi), elem trojka koja je i bila na okupu 2014. što se evidentno čuje i osjeća da su vraški napredovali ovih godina u opakom progressive pristupu odmah otvarajući album odličnom "Body in mind", rokačinom poput kohezije prvih ZZ Top i najenergičnijih RHCP, a to znači da ima i funka koji im jako dobro sjeda u još ponekim kompozicijama. Bome su odmah odvalili do jaja u ovoj prvoj stvarčini kompleksno usviranu prog-rokačinu s lucidnim finišom u krešendu nalik na de-kompozicijski Sonic Youth pristup. Naredna "Meet the shaman" bas pedalom šalta u psihodelični krautrock topot na kojega kaleme hipnotičan bas i disonantne gitare sve više vitlajući acid-space frakcijama s 'up & down' skokovima, a onda snažna rokačina "Toxic monkey" vijuga od boogie-rocka preko funka neprekidno isprekidanim breakovima i tim power medikamentima koji su nezaobilazni, kao i kaotičnim raspadima poput Captain Beefheart & His Magic Band. Skoro 8 minuta dugačak blues "Mr. Robert" vraća baš u 70-te s malo sjete na Claptona, rani Fleetwood Mac, Pink Floyd, ma i Moody Blues, te onu sintagmu Van Der Graaf Generator i još štošta, mahom zaboravljenog što se vrlo rijetko vrti u prime time radio programima.



E, jedan pravi funk je "Pandora's dream", RHCP bi vjerojatno dali koju tisućicu dolara da imaju ovakvu stvar u svome arsenalu bezeciranom za potencijalni hit kakav im doduše ne manjka, ali milijunima fanova smeta da su zabrazdili u šrot i škart pop manipulacija. Kratki staccato intemezzo "DSM III" podsjeća da su oni još uvijek 'diagnostic and statistical manual of mental disorders', a funk-blues "Heavy hours" se ponovno vraća na obrazac uzajamne kemije benda i intrigantnog ludila finiširajući (ne)očekivanim staccatom "Sunday drama" prožetim izuzetnim gitarskim neo-classical strukturama, netipičnim za ovakav bend dokazavši visoko postavljene tehničke korespodencije u prve 3 minute nakon čega slijedi bendovski rasplet s math/post-rock figurama, zvali ih kako god hoćete, fantastičnim finalom koji naprosto smrzava u ljepoti izraza.

Ako ih poput mene niste pratili 8 godina, ovo je uistinu iznenađenje od albuma. Mimo nekih kurentnih trendova, ok s dobrim retro inačicama, ali sve skupa štima baš upravo kao najtočniji švicarski sat. Nema greške.

Naslovi: 1.Body in mind, 2.Meet the shaman, 3.Toxic monkey, 4.Mr. Robert, 5.Pandora's dream, 6.DSM III, 7.Heavy hours, 8.Sunday drama

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/03/2022