Ima i ovoga: brutalni metal/deathcore s gitaristom bez lijeve ruke! Ček, ček... Da vidim malo bolje. Gledam spot za pjesmu "Thanatos". Jednom, dvaput, triput, zaustavljam neke sekvence. Ne može biti. Mora da je neka varka. Gledam više puta. Ma nije varka. Stvarnost je. Pa onda nađem sliku s facebook profila. Gitarista Nicolas iz ovog pariškog benda nema lijevu ruku (drugi je Clément, a oba su osnivači benda). Ostao mu je samo komad batrljka i stalno ima spušten dugi rukav koji mu visi. A ruku je izgubio još kao dijete u saobraćajnoj nesreći, no unatoč tome svira gitaru s jednom rukom. I to jebeno dobro, čak i bolje od onih gitarista što imaju obje. K tome, u spotu za "Behind the wall" u studiju svira desnom rukom klavijature i uređuje program... Kad sam dobio ovaj materijal, odmah me privukao specifičan zvuk modernog metalcorea s odličnim vokalom frontmena Loïca. Prilično drugačije zvuči spram svih onih razvikanih, a vidi ti to, čak i sličnih imena zvijezda All That Remains, a moglo bi ih se pobrojati sijaset. Bend je startao 2011., imao nekih personalnih promjena, objavio je jedan EP i album 2012. i 2013., provjeravao sam da nisam možda već ranije pisao o njima, ali nisam. Znam, Hrvatima nisu Francuzi omiljeni jer smo stalno u sportskim nadmetanjima već zadnjih 20 godina (ha, pa i više još iz vremena ex-Yugoslavije), no kako god, Francuzi su meni omiljeni što se tiče moderne glazbe od metala, punka, industriala, hardcorea, noisea, experimental i raznih vrsta brutalnijih i ekstremnijih žanrova. Tu su ubjedljivo najjači na svijetu. Nikakvi Englezi, Ameri, Skandinavci ili Nijemci. Jedino su im ponekad bliski Japanci. Pa i Poljaci što se tiče black metala s kojim se bahati Ameri i Englezi šegače. Ne zaboravite da su oni seronje što se nazivaju Eagles Of Death Metal natuknuli ime po poljskim Behemoth ismijavajući njihov black metal riječima 'ovo je kao da Eagles sviraju death'. To je totalno potcjenjivanje s najružnijim debaklom. Ne kažem osvetom, ali prepotentno idiotski se tako javno postaviti u ulogu katalizatora, čista je sumnja da fikcija nije ispravno postavljena osim one čiste američke glupavosti i arogancije šerifovanja. Malo koji američki bend više uopće dobro prolazi u Europi, sami su si Ameri krivi za to, učinili su cijeli r'n'r prepotentnim biznisom u svojem dvorištu zaboravivši na čitav svijet koji ih je pratio pola stoljeća. Nitko im nije kriv što će se na kraju debelo osramotiti u mnogim porama života. Amerika kao USA od 1950. do 1990. više definitivno nije obećana zemlja. Zemlja je propasti svega dobrog i poštenog na majčici Zemljici što još postoji, a ovi Francuzi su to jako dobro uočili.



Zvuk All My Memories je visoke kakvoće. Začudne. Deathcore s elementima elektronike, samplova i pomagala u zvuku u svojstvu poboljšanja žanra. Spomenuta "Behind the wall" čak i počinje s elektronikom uz gosta na vokalu Anthony Doniaka iz benda Here Come The New Challenger, a kroz čitav album jezdi gomila pozitivnih sintetičkih vibracija lucidno postavljenih zvukova što je za svaku pohvalu što se tiče kreativnog kredibiliteta. Lirika je ljuta, no ne govori o spomenutom kontekstu u kome se gubi sprega između zdravog razuma i gramzivosti, već o njihovim individualnim životnim preokupacijama. Jedino je pjesma "Empires always falls" s prethodnog albuma imala buntovniji karakter. Ovdje se sve vrti u magnetnom fokusu prema sakupljanju fanova i simpatija, posebice u prve dvije pjesme "Terra mater" i "Umwelt" koje svojim kontradiktornostima uvode u magičan ritual svijetlosti i sjena, mrakova i hladnoće, te se spektralno pozicioniraju u opservacije kompleksnih aranžmana s mnogo prekida i naglih izvitoperenih kuka. Od pjesme do pjesme redaju akcentirane poene s krupnim riffovima i elektronskim potezima koji put oivičenih i do tech-metal(core) fragmenata stvarajući vrlo primamljiv metež ekstrakata i vlastitih finesa, osobito u upečatljivoj "Coward".



Vrlo raznoliko postavljene kompozitorske figure obogaćuju samu konstituciju osnovnih kostura svake pjesme, naprosto, ovdje ima mnoštvo vrlo smionih modernih ideja izvan standardnog metal/deathcorea, pa čak i nakon što se izredaju osnovni favoriti i pred sam konac dade mjesto jednoj pjesmi na francuskom jeziku - "Le treizieme apôrte" o trinaestom apostolu kojeg prezentiraju kao netragom nestalom u samom sebi, u nama, bilo gdje. Album je stvorio specifičan dojam posebnosti, a biti posebniji u ovakom žanru i nije baš samo tako jednostavno. All My Memories su to ovdje uspjeli ostvariti i valja ih pronaći na prvom koncertu negdje u blizini, a do tada upijati njihovu posebnu gravitaciju koja kola od dubokog undergrounda do začudno svijetlih nijansa brutalnog izraza.

Naslovi: 1.Terra mater, 2.Umwelt, 3.Wasteland, 4.Thanatos, 5.Coward, 6.Burn the heaven, 7.Behind the wall (feat. Anthony Doniak), 8.Unleash, 9.Le treizieme apôrte, 10.Steeplechase, 11.Lorelei

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/12/2018