Kvartet iz Montpelliera porađao se vrlo dugo. Gitarist Yan Reversat je svirao u različitim bendovima (najznačajniji mu je Norma Loy kojeg je napustio 2007.), a klavijaturistica Joanna Louis je bila bez nekog bitnijeg angažmana kada su 2006. pokrenuli Ciguë što na francuskom znači kukuta ili boliglav, otrovna samonikla biljka štitarka koja se nekoć koristila za izvršenje smrtnih kazni trovanjem. Do 2010. su objavili dva albuma "Swallow the Pain" i "Phobia" u rock/electro industrial stilu, a onda s novim bubnjarem Josian Ribesom koji je dvije decenije proveo u nekim goth/metal-progressive bendovima izdali treći "Commotion" (2012).

Tražeći što originalniji izraz, priključila im se senzualna vokalistica Marjorie Lelievre (ranije radila s nekoliko rock i metal projekata), pa su krenuli efektnije s ovim posljednjim radom, tako barem tvrdi priloženi info-press, premda me osobno zanima kako su tek onda zvučali ranije. Jer, ovih gotovo sat vremena pati od osnovne boljke još uvijek nedovoljno zrelog benda koji očito napadno pokušava napraviti vlasiti 'tour de force'. Kompletan album je doslovce miš-maš složenac čorbe, deserta, predjela i tek jednog konkretnog glavnog jela bez nekog redosljeda. Naoko, ovdje je u marketinškom pogledu sve lijepo dizajnirano: privlačan omot, šminkerski image benda, priloženi press, ali sam album je nabacan od nemila do nedraga s kojekakvim stilskim varijacijama u ne baš dovitljivo obavljenoj produkciji. Pjesme šetaju od uvodnih žestokih rock-metal riffova u electro-industrial maniru sa sirovim i vrlo grubim muškim vokalom koji podsjeti na Frantza iz The Young Gods ("Omaha" i "Nos pas"), pa se onda odšetaju u staccato piano pop laganicu gdje mikrofon preuzima Marjorie (balada "Enserrer", 'stisak'), da bi onda iskočio gothic-rock gdje oboje izmjenjuju vokale ("Lies"), a naredni electro-industrial prožet distorziranim riffovima ("Sanctify" i "Sans dieux ni haine") čini tu papazjanu još zamršenijom da se jednostavno ne zna što će naredno iskočiti u kombinaciji lirike na francuskom i engleskom.



I vidi vraga, na samoj sredini albuma posluži se glavno 'glavno jelo' - electro ubod "The sun always shines on TV", obrada A-Ha u tipičnom dance-rock obrascu s kojime definiraju ravnotežu stila što varira gotovo od početnih metal referenci preko popa do ovog vrlo simpatičnog komada nakon kojega ponovno serviraju totalno izmješanu menzu nizanjem goth balada ("Bess"), pa nečeg vrlo bliskog The Prodigy uživo ("Th1rte3n" u kojoj samo što ne iskoči refren 'magic people, voodoo people'), electro-rocka, pa čak i blues/post-punka ("Mal ensemble"). Stilski vrlo šareno s trivijalno uređenim melodijama ostavlja dojam tek malčice dotjeranijeg demo-benda kome je ovo prilično nespretan debi album. Još se uvijek traže. Vidljivo je da to nije maksimum kojeg bend može postići, da koračaju puževim korakom i da još uvijek nemaju neku prepoznatljivu crtu originalnosti kojoj streme.

Naslovi: 1.Omaha, 2.Nos pas, 3.Enserrer, 4.Lies, 5.Sanctify, 6.Sans dieux ni haine, 7.The sun always shines on TV, 8.Bess, 9.Th1rte3n, 10.Nirvana, 11.Frightened, 12.Mal ensemble, 13.N'etre que nous memes, 14.Bess (remix fr)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 08/03/2016