Problem kod samozvanih art-folk/ indie-pop/ americana hipstera mahom je identičan: pokušavaju iz vrlo šturog i ogoljenog instrumentalističkog i glazbenog znanja napraviti gordo pobuđujuće i znamenite stvari. Ono 'nešto novo' i posebno po čemu će ih se pamtiti. Ah, možda. Ali ne bih mogao garantirati da će sve to ikome biti interesantno za primjerice desetak godina, možda i prije kad se desi opet neki novi uron u underground s još minimaliziranijim muzičkim formatima, a tad su svi najebali. I oni koji znaju ovakvu glazbu i oni što žele nešto još modernije, a dakako i oni što cjene zvuk zbog mnoštvo nota i ideja, ali ti su u popularnoj glazbi ovakvog kova već odavno otpisani. Davni pioniri i začetnici minimalizma Steve Reich i Phillip Glass (i njihove najstrasnije sljedbenice Meredith Monk i Laurie Anderson) od kojih ustvari i počinje čitav ovakav proces skladanja repeticija s nadogradnjama su bili potkovani akademski glazbenici koji su svijesno išli u istraživanje čudnovatog prostora učestalim ponavljanjima jednog te istog obrasca koji je, naravno, imao svaki put nekakav drugačiji otklon od klasicizma, no usko je bio povezan s njime. Okey, tu je bila i puno mekša 'pop' new-age scena tijekom 80-ih što se referirala na vrlo slične metode i bila je svojevremeni kult, posebice japanski Kitaro, još uvijek vrlo atraktivni Dead Can Dance, a i podosta njih uljuljkani u neo-folk/gothic/ darkwave, no danas je stvar drastično simptomatična s aromom glazbenog neznanja i nevještog adaptiranja tih prohujalih stilova uglavnom ciljanih za novu 'indie' publiku stasalu početkom druge decenije 21. stoljeća. Jasno, to ima svojih čari posebnog odmetništva pogotovo ako autor prezire današnju modernu tehnologiju zbog koje se osjeća potišten šireći oko sebe famu da je samozatajan, jednostavnih shvaćanja i svijet doživljava kroz poetiku svakodnevice glibeći u metafore gušenja civilizacijskim napretkom. Poznata priča koja, nažalost, od albuma na album, od izvođača do izvođača, bili to milijunski popularni Bon Iver, Fleet Foxes ili bilo koji njihovi mnogobrojni nasljednici ne uspjevaju sabrati ono najbitnije u svome izrazu: glazbenu originalnost po kojoj bi se s pravom i mogli izdvojiti. Recimo, danas, a pogotovo nekoć, teško je zamisliti Neil Younga da s akustičnom gitarom poput njih vergla jedan ton do iznemoglosti kad umije odsvirati čitav r'n'r, blues, country, hard-rock i grunge u jednoj pjesmi; to bi za njega bilo dragocjeno gubljenje vremena i bacanje talenta. Ne treba smatrati da ovakvi hipsterski izvođači nemaju talenta. Imaju ga, samo ne umiju pravilno kanalizirati ideje upravo zbog trenda namjerne ograničenosti.



Louis Jucker je prvotno bio punker iz švicarskog grada La Chaux De Fonds. Na prvom kratkom EP-iju "Chinese Sketches" (2011) još se moglo ponešto osjetiti od distorzije i režavijih vokaliziranja (pjesme "Black swans" i "Pilot"), no kako se silom prilika upetljao u kantautorski opus kojeg je fiksirao s akustičnom/ električnom gitarom, digitalnim pomagalima i ponekim udaraljkama, shvatio je da radi trendly, te da može ko' od šale izbacivati solo radove lo-fi kakvoće, a kao takvi idealno sjedaju na potrebe onog dijela auditorija koji smatra da je indie/ americana/ folk najbolji žanr i da ga se ne treba brljati s rockom i nekim nesuvislim poentiranjem virtuoznosti umijeća svirke. Okey. Njegov izbor.



Ovdje je na trećem pravom albumu (uz 4 EP-ija i 6 kolaboracija) uklještio vlastiti talent kroz neinventivni hipsterski hype minimalizam koristeći gitaru, klavijature, udaraljke, digitalije, malo škripova i pozadinskih šumova. Kroz moje pisane riječi, to se čak i doima OK, međutim stvar je u tome što mu je glazba plitka, a vokalčić podešen na razmjere potištenog adolescenta kojeg nitko ne razumije, a kad ga se ne razumije, tad postaje mističan, čudnovatan, zagonetan, magičan, zar ne? I to bi imalo svojih draži da je i lirika postavljena u tom pravcu, ali nije. Govoriti o hrabrom odrastanju u šumi (završna "Merry dancers" od skoro 7 minuta ambijentalne drone-pop drhtave 'tremolo' fluktacije samo 3 harme na klavijaturama) uz pet plišanih lutaka (akustičnna "Storage tricks") tražeći ljubav života na nekom izolianom otoku (također akustična "Back from the mine" u spoken-word izvedbi) i nije baš neki osobiti scenarij ako se ne ode u horror-dramu, ali Jucker nema niti najmanje primisli za tako nešto. Poslužio se onom otrcanom, prastarom forom The Band koju su pokupili Bon Iver, pa priča o nekoj kvazi izolaciji šumskog čovjeka što umjesto kanadskih šuma 60-ih s Alpa komentira urbane procese. Ma daj. Može ta priča proći samo kod onoga koji nikad nije bio izvan kruga svoje obitelji (i roditelja) duže od 2-3 tjedna, nikad se nije brinuo o vlastitom opstanku, o toplom obroku, materijalnoj situaciji, egzistenciji, nikad nije strahovao zbog društvenih kataklizmi, nije osjetio nestašicu i općenito sivilo u koje život uvuče svoje 'sjajne tamne niti', kako su davno rekli Goribor, a još mnogo prije Bowie, Public Image Ltd., Joy Division i Nick Drake i The Band, naposljetku.

Louis Jucker pokušava biti nešto u tome, ali mu ne ide. Pokušava stvarati osebujne minimalističke kompozicije, ajde-de, uvodna "Seagazer" još ima koliko-toliko solidan atribut s pojačanim noise efektom od 2.40 do završnice 3.41, ali preostalih 25 minuta je čista gnjavež hipsterskog prenemaganja s dugotrajnim i bespotrebnim uvodnicima što po pjesmama od cirka jedva 3 minute iznose minutu i pol insinuirajući čak i elektronski Radiohead ("The stream"), darkwave ("A modest feast", prtljanje po prepariranom klaviru u instrumentalu "Ulf's interlude" uz šum hladnog švicarskog vjetra s Alpa) i koliko-toliko zgodan neo-folk ("Tale of teacher's son"). Lirika mu je prozirna, vokal gnjecavo-glumatajući, muzika ima emocija, ali nedovoljno čvrsto za ono što bi htio reći i dokazati. Pogotovo jer je Švicarac. A njima, bome, sami su si krivi namjernom izolacijom od EU, ne valja vjerovati. Sve pretvaraju u biznis. Pa čak i ovakvu lo-fi strategiju.

Naslovi: 1.Seagazer, 2.The stream, 3.A modest feast, 4.Storage tricks, 5.Tale of teacher's son, 6.Ulf's interlude, 7.Back from the mine, 8.Merry dancers

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 30/05/2019