U čvrstom noiserskom rocku korištenje hardcore elemenata nije rijetkost. Prisjetimo se američke stare škole od Big Blacka, Scratch Acid, otkačenih Cows, pomahnitalih Circus Lupus ili nekih pjesama The Jesus Lizard i Butthole Surfers, no svi su oni, osim što su mahom otišli u povijest, svoj relevantni kreacijski doprinos prije svega dugovali punku i garažnoj sceni. Švicarski trojac Coilguns iz La Chaux De Fondsa (čitaj: La šon de fons) donekle slijedi njihove parametre uz nekoliko vlastitih dodataka kao što je pridruženi synth četvrtog im člana Donatien Thiévent-a (nastupa na koncertima i pripomaže kao prateći vokalist) ili niski štim gitara Louis Juckera (glavni vokalist) i Jona Nido-a, a tu se može pridodati i faktor namjernog 'manjka'. Oni su bend koji, naime, nema u postavi bas gitaru, ali zato gitare u svojim dijafragmama raznoraznih kolopleta daju neophodnu frekvenciju u nižim, bas registrima. Osnovani 2011. kao dio švicarske 2.0 D.I.Y. scene, vrlo brzo su stekli pozornost prvim kućnim EP-ijem koji je zapeo za uho Pelagic Records s kojima su potpisali distribucijski ugovor. Premda su imali etiketu, njihov 'do-it-yourself' pristup je ostao isti: alfa i omega Jucker je vrlo brzo pokrenuo vlastito izdavaštvo kao Hummus Records, a usput se odvažio i na solo projekte. Osim toga, članovi još rade u Closet Disco Queen, Kunz i Sombre Sabre. Sam bend bije glas bučnih buntovnika; nakon 4 EP-ija, debi albuma "Commuters" (2013) na kome je zapaženo gostovanje Pete Adamsa (Baroness) i Keijo Ninime (Rotten Sound), te 160 održanih koncerata (nastupali su po UK, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Australiji… s Birds In Row, Ken Mode, Last Minute To Jaffna, The Ocean, Oathbreaker…), 2015. su odlučili uzeti pauzu pripremajući se za novu fazu. Na 2016 @ Paléo Festivalu su se po prvi puta predstavili kao četverac sa pridruženim spomenutim multiinstrumentalistom Thiéventom zaduženim za synth, udaraljke i prateće vokale, te iznajmili jednu kuću na seoskom imanju u Njemačkoj sa 16-kanalnim analognim studijem gdje su kroz mjesec dana sastavili, napisali, snimili i miksali ovaj drugi album bez ikakvih kompjuterskih intervencija. Jedini preostali dio posla odradio je čuveni Magnus Lindberg iz Cult Of Luna masteringom, ali isključivo za vinilno izdanje.

Album otvaraju 3 vrlo snažne kompozicije "Anorchite", "Deletionism" i naslovna, najbrža "Millennials" gromkim topotima bubnjara Luc Hess-a koji uz klasične 4/4 voli otići i u brdo prelaza. Same strukture su kombinacije tremola, mračnih black-metal devijacija, atmosferičnih laid-back elemenata, dakako i riffova (drugonavedena pjesma) i speed staccata, a mogu se osjetiti i figure prljavog bluesa, no taj manjak bas gitare uopće nije nikakva mana. Odlika su mračni, neoptimistični, mučnim adrenalinom napaljeni tekstovi odvrištani disonantnim Juckerovim krikovima o besperspektivnosti života, srušenim ambicijama i pojebanim ostavštinama uokvirenim 'očišćenim vakuumom' i 'samoniklim drvećem', elem, metaforama koje uvelike dočaravaju bijesnu agoniju preživljavanja. Poprilično neočekivani komad je najdulji "Spectogram" (6 i pol minuta) u razlivenoj gitarskoj disonanti, šapatima 'to je ogroman korak naprijed' i psihodeličnim efektima, te gitarskom sludge pristupu i tromom tempu, a ovdje je svoju vitalnu ulogu odigrao Thiévent isprekidanim linijama syntha i frcajućim zvukovima, te sve skupa daleko više predstavlja neku post-industrial/ gothic/ no-wave katarzu nego li noise rock.



Ipak, ako se pomisli da je ono glavno odrađeno, prava drenaža tek pristiže: najkraći komad "Music circus clown care" (samo 1.17!) s najkraćim tekstom 'pomažu mi stavljajući moje sranje s institucionaliziranim klaunima' ironizira društvene normative i socijalne nepravde, a k tome je za isti snimljen i video što je još jedan pozamašno čudan potez za promociju albuma i benda uz sva ova daleko kreativnija tkanja. Uostalom, na albumu i nema nekih znakovitijih odstupanja izuzev ovog. Kad primjerice ne bi baš upravo ova tema bila odabrana za video, teško da bi otprve zapela za uho, no tako jest kako jest. Izbor benda ili izdavača. Hm? Vrlo čudno… Do konca albuma redaju se sve same urnebesne pjesme u kojima se prepliće ponešto i tehnički zvrzlanih fragmenata ("Ménière's"), programski repeticijskog minimalizma ("Self employment scheme"), konfuzija s dekompozicijskim razbijanjem ("Blackboxing") i psihodeličnih metamorfoza kakve jesu uobičajene na finišu ovakvih albuma (završna "The screening"), no energija općeg bjesnila prožetog nihilizmom ne jenjava niti na moment.

Sva ova prljavština, bijes i bučni ispadi odvaljenih gitarskih eskapada sa ciktavo vriskavim vokalizacijama u namjernom lo-fi izdanju, dakako reduciranom i uokvirenom staloženim sadržajem uvelike doprinosi revitalizaciji nekoć moćnog, ali ne osobito uspješnog i komercijalno slabije učinkovitog žanra. Bez obzira na tu slabiju i tananiju prihvatljivost kod audijencije, ovi Švicarci su umnogome napravili ogroman korak s novim definicijama i figurama izazova na obostranu fluidnost između njih i potencijalne publike. S ovakvim pristupom, sadržajem i metodama nemaju brige za budućnost.

Naslovi: 1.Anchorite, 2.Deletionism, 3.Millennials, 4.Spectogram, 5.Music circus clown care, 6.Ménière's, 7.Wind machines for company, 8.Self employment scheme, 9.Blackboxing, 10.The screening

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/01/2019