Nisam bio u Manchesteru, no po pričama nekih kolega koji su ga posjećivali i u više navrata sve se svodi na dojmove kako je taj grad iz sasvim razumljivih poslovnih i turističkih razloga promoter lokalne scene i svih mogućih idola. Po svim pubovima, restoranima, bircuzima i inim ugostiteljskim destinacijama nalaze se slike, posteri, transparenti, amblemi, zaštitni simboli, slogani i ini pripadajući privjesci, dakako ne samo gradskih nogometnih rivala United & City, već u prvom redu Oasis, Joy Division, New Order, Buzzcocks, The Smiths, Morrisseya, Johnny Marra, Magazine, The Stone Roses, Ian Browna, The Happy Mondays, The Charlatans, The Chemical Brothers, Black Grape, The Verve, Noel Gallagher's High Flying Birds, Inspiral Carpets, Lamb, Starsailor, Oceansize... ajde i Take That i The Bee Gees i John Mayalla, Lise Standsfield, Swing Out Sister, Simply Red... Elem, grad se s pravom diči svojom rock, alternativnom i pop scenom, no nitko od tih mojih kolega nigdje nije primjetio u svoj toj menažeriji lokalpatriotizma pokojnu legendu Mark E.Smitha i njegove The Fall koje je toliko puta tumbao i mijenjao postavu da se niti članovi benda ne mogu točno prisjetiti kada i tko je sve prodefilirao u njemu. Jer, općenito je mišljenje da Manchester nikad nije šmekao Mark E.Smitha smatrajući ga izrodom i crnom ovcom velikog stada da bi mu ne samo u kurentno vrijeme života, već i u ovo posthumno dao ikakav djelić gradskog memoranduma. Ako ste pomislili kako je ovdje riječ o nekom izvađenom zapisu ovog čudaka - krivo ste pomislili. Naprotiv, Mark E.Smithove vokalne reference, režanja, neurotične ispade, pa čak i vrlo bliske frekvencijske registre koristi frontmen ovog švicarskog benda Hubeskyla - Christophe Jaquet (ex-Velma) gotovo u tančine, em kao da je uskrsnuo i ponovno se uhvatio mikrofona. Ta sličnost je frapantna kad se poslušaju vokalni performansi na prve dvije pjesme ovog albuma - žestokoj stoner "It starts to make it sense", a osobito u vrlo nervoznoj i rastrganoj "Right here" gdje je Jaquet izvukao one ponajbolje i najoriginalnije Smithove razdražljivo-frustrirane ispade pune režanja, urlikanja i mrmljanja koje, ne samo zbog tih, već i mnogih drugih osobina šminkerskiji dio 'indie' i brit-pop audijencije nikad nije provario i prihvatio jer niti sam Smith nikad nije volio šminkere s obzirom da je oduvijek bio i ostao punker intelektualac iz radničke klase ne priklanjajući se nikakvim drugim ideološkim rock aspektima.



Kao što je ova pokojna namrgođena legenda redovito tjerala bend na minimalistički opskuran oblik The Velvet Underground/ post-punk/ krautrock dozvoljavajući samo produkcijske promjene zvuka kojih je bilo u izobilju od distorzija, noisea, disca, elektronike, akustike, lo-fi dizajna, psihodelije, neobičnih eksperimenata itd., tako ovaj peterac iz Fribourga šeta vrlo sličnim stilskim teritorijem koji nimalo nije daleko od The Fall. Doduše, više su u jednom protoheavy zvuku s čak tri nabrušene gitare Lionel Gaillarda (iz benda Monoski), Mathias Bierija (svira i u Tar Queen) i multiinstrumentalista Duri Darmsa (povremeno zasvira i starinski organ) protežirajući stanovite stoner/ doom reference u kojima se osjete Black Sabbath i Kyuss, a i dio ostavštine kasnih 60-ih i ranih 70-ih, ali ponajviše krautrock bezeciran na nekoliko različitih domena u kojima se, primjerice kroz "They controll us all" provlači uvodni hard/ blues/ noise i odlazi u laganu no-wave/ space-rock psihodeliju s povezanim dinamičkim rješenjima kakve su znali isporučivati povratnički Swans i Psychic TV ili, pak najprijemčljivije "Fly away" pune privlačnog pop/blues eklekticizma uronjenog u melodičnost, pedal steel gitare i laid-back pasaža. Jedini pravi tipični krautrock je posljednja "Punishment" od čak 14 minuta hipnotički ravnomjernog tempa bubnjara Fabricie Seydouxa (iz Pony DelSol) naslonjenog na evidentne relacije izvornih Can, Harmonia, Cluster i novijih berlinskih snaga, trojca Camera, a sve to je ionako bio osnovni dio The Fall i Joy Division infrastrukture. Za razliku od post-punk/ new-wave konotacija, Hubeskyla se daleko više priklanja protestnoj hippy/ flower-power poetici u čijem je središtu ljubav i svakojaki čemeri oko nje u koje se mješaju i društvene frustracije nakrcane maglovito-zadimljenim ganjama atmosferičnog, uglavnom plesnog rocka. Za informaciju, prvi album "Spencer's Return" objavili su kao trojac Gaillard/ Bieri/ Seydoux 2012. i bio je instrumentalnog karaktera. Ovaj drugi dolazak s vokalistom i još jednim gitaristom je potpuni napredak koji povezuje staru psycho/ acid ostavštinu s prljavim i mutnim zvukom; album je snimljen uživo u studiju što je dodatni šarm izvornosti, a o relacijama Jaqueta i Mark E.Smitha valja samo zaključiti: oni što M.E.S.-a nikad nisu prihvatili neće niti Jaqueta i ovaj album.

Naslovi: 1.It starts to make it sense, 2.Right here, 3.They controll us all, 4.Fly away, 5.Punishment

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/04/2019