Da nije onog reizdanja iz 2016. debi albuma snimljenog još 2004., ovaj splitski stoner/metal-rock trojac komotno bi ušao u svojevrstan kuriozitet kao bend/ izvođač koji je na našoj sceni otkako je ove nesretne države jedan od rekordera u razmaku diskografske aktivnosti između dva albuma. Veću diskografsku pauzu od njih imaju samo Šumski koji ih 'šišaju' za cijelu jednu godinu, njihovi "Ronioci" su objavljeni 2003., a u tu konkurenciju mogli bi se uključiti i još poneki koji su i dulje vremena diskografski neaktivni, no koncertno su povremeno prisutni, ali od novih materijala nema ništa. Phantasmagoria na primjer. Probajte se sjetiti hrvatskih bendova i izvođača iz 90-ih koji su i dalje aktivni, ali nisu ništa objavili. Ima ih, zar ne? Od prve postave koja je snimila istoimeni debi album, inače prvi stoner rad u Hrvatskoj izostao je bubnjar Danijel Matković kojeg u novoj reinkarnaciji nakon poduljeg hiatusa mijenja režiser, filmski i video umjetnik Dragan Đokić - Đole, no do objavljivanja ove recenzije još nije napravio niti jedan spot za promociju albuma. Valjda će biti... Nego, nema se što puno pričati: Ranko Smoljan (gitara, vokal) i Joško Žižić (bas) kao prvoborci stonera na ovim prostorima ponovno su odvalili gromade teškog zvuka na granici metala i hard-rocka oivičenog s prljavim bluesom nafilavši 5 monumentalnih pjesama dostatnih dužina koje nisu kraće od 5 i pol minuta dozvolivši svakoj kontemplativni razvoj s nekoliko razvezanih, ali vrlo discipliniranih opcija.



Mada čitava stvar počinje laganim gitarskim staccatima, dakako distorziranim uvodnikom "Stoned ape" i minimalističkim ritualom s postepenim uvođenjem basa i bubnjeva, vješti zaplet ustvari dolazi nakon 1.30 prelaskom u prepoznatljivi opori šlih dizanjem dinamike, stiskom na riffove i brundave basove s nezaobilaznim slinavo-gorkim, a pomalo i gadljivo-odurnim vokalom, dakako na engleskom dokazujući da spomenuti debi nije bio plod slučajnosti. Kompozicija se razvija postepeno dodavanjem medikamenata na melodičnim figurama i solažama, a takav način ih uglavnom sistematizira od pjesme do pjesme. "DMT" je daleko sporija, uronjena u doom/ sludge, ali i znatno prljavija u disonantama, te je najdulja (skoro 8 minuta) otkrivajući onaj starinski poriv Black Sabbath, te specifičnih inačica space-rocka s obaveznim psihodeličnim dramatizacijama za okultno i transcedentalno što se posebice odnosi na završnicu gitarskog 'tripa'. Po meni najuzbudljivija i najkompleksnija je "Cassilda's song" izranjajući iz noiserskog basa i tromog, ponovno doom/sludge tempa, inače prljavog bluesa kovitlajući personifikacije na halucinogenoj bazi sve do cirka pete minute. Kompozicija kao takva i ne bi bila nešto posebno u okviru žanra da nema frenetičnu završnicu u sasvim neočekivanom galopirajućem dekoru koji daje jedan sasvim drugačiji pečat - trijumfalno monumentalni.



Eksperimentalniji uvod "I am life" s gotovo jednominutnim gitarskim de-kompozicijskim razbijanjem, te potom ritmički vrlo plesan wah-wah podebljan konglomerat, a onda razgranat u ambijent i čistu staccato atmosferičnost je kompozitorski vrhunac poput recimo "God is dead" posljednjeg proslavljenog, a vrlo vjerojatno i oproštajnog studijskog Black Sabbath albuma. Ovdje Smoljan pjeva 'clean' gotovo na šapatima u prvom dijelu, kasnije odlazi u svoj mračni growl na granici blackeneda s dodatkom pripomoći echo efekta što svemu daje vrlo dobar štimung poganskoj temi na koju je snimljeno mnogo horror filmova, napisano oho-ho literarnih djela u sukobu s religijsko-svjetovnim procesima i vječiti su izvori ovakvih inspiracija od H.P. Lovecrafta do Stephen Kinga i kompanije. Posljednja "Red skywalker" čak ima u stilskom aspektu ponajviše od onih stalno spominjanih Sabbatha iz najznačajnijih vremena 70-ih kad Iommy, Ozzy i ekipa čak i nisu bili svijesni što točno rade niti da će postati jedan od rodonačelnika najprljavije gitarske glazbe na svijetu s niskim štimom direktno prouzrokovavši hard-rock, heavy metal, NWOTBHM, black, thrash, death, sludge, stoner, grunge, doom, drone i ine izvedenice zasnovane na samo jednoj činjenici - opečenim Iommyijevim prstima u Birminghamskoj ljevaonici željeza.



Naši splitski majstori ovog žanra napravili su veliki, dostojanstveni povratnički album koji se po ničemu ne razlikuje od svjetskih vedeta stonera, dooma i sludgea s varijacijama od metala do rocka i prljavog bluesa. Ne gnjave i ne kompresiraju glazbom, vrlo su jednostavni u teškim sukobima ljudskih paradigmi, mašta im je veoma dobra s pozadinskim fikcijama životnih strijemljenja proračunatih ambicija: ovdje svaka pjesma čeka da 'upeca' jer govori o bitnim stvarima života na nesretan, frustriran, sjeban, pokvaren, iščašen, halucinogeni, pa i degutantan način, ali kad ne bi bilo tako kao što jeste u ovom žanru, onda bi čarobnjak s kamene planine pivao s klapom pod ponistrom za svoju divojku prodavajući licemjerni šarm romantičnog mediteranskog trubadura kojeg danas slušaju plebejci u Arena dvoranama smatrajući da je to umjetnost najvećeg dometa nekakve slavenštine i hrvatstva. Nek' smatraju što god hoće. Wizard Of Stone Mountain sigurno ne spadaju u tu kategoriju čudno postavljenog mainstreama otkako je Rvacke. Njihova glazba jest teška, ali nije na blesavo-degutantnim osnovama narodskog svjetonazora koji će se za par godina zaboraviti kao nekoć tamburaši, italo-disco, narodnjaci, zabavnjaci, seljačine i techno/hip-hop intelektualci punkeri na ecstasyiju. Napravili su album dostojan onome što žive i kako razmišljaju o ovome pokvarenome svijetu, imaju prljavosti i metafizike, elemenata na kojima počivaju svi parametri fikcije da ovaj svijet nije onakav kakav jeste i kakav se čini. U njihovim pjesmama je još luđi i pokvareniji, ali je prikazan najiskrenije. Bludno i čedno istovremeno preplitajući ljudske vrline i mane, a takvu vještinu nemaju zabavnjaci i rockeri od Bregovića, Kalođere, obitelji Jusić, do Dujmića, Tutića, Huljića i ostalih prodanih mainstream duša što su se nakotile unazad 20-tak godina govoreći da im je to biznis. I dečkima Wizard Of Stone Mountain je to biznis. Odličan su rad napravili, odličan album kojeg ću rado slušati jer mi znači puno. Iz Splita nikad nije bilo nekih osobito jakih rock bendova osim apsolutno najoriginalnijih Metak (album "Ratatatatija", 1981. je vrhunac splitskog rocka) i zaboravljenog noise-rock benda Puder iz 90-ih, te neprijepornih genijalaca Đubrivo i Stimulans.

Ha-ha-ha! Teška je ovo muzika za široki pu(n)k koji nije u domeni alternative. Vremena se drastično mijenjaju, no stoner/ sludge/ doom/ rock/metal ostaju isti kao i na prvom albumu Black Sabbath i to je odlično. Danas valjda svatko od nekih 30 godina shvaća što su bili Black Sabbath, ako je slušao najvažnije pjesme, ovi Wizard imaju vrlo sličnu karizmu s puno prljavijim učinkom čak i od Electric Wizard ili High On Fire. Stvar subjektinosti opada kad nešto voliš i konkretno kažeš, pa tako ja kažem da je ovo najbolji stoner/doom/sludge album koji se ikad pojavio na našoj sceni, a domaći predstavnici u tome žanru nikad nisu imali osobitih uspjeha. Pa niti internacionalni, ali je stilski i izričajno fakat kvalitetno odrađen, osobito ovaj kojeg su izabrali Wizard Of Mountain Stone. Ne fali ništa. Sve super.

Naslovi: 1.Stoned ape, 2.DMT, 3.Cassilda's song, 4.I am life, 5.Red skywalker

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/12/2018