Riječki dvojac koji se uspješno plasirao preko medijskih platformi, a bio je i učesnik Diskont TV-a no. 22 (www.terapija.net/njuz.asp?ID=33156) ovim drugim albumom se pridružio dugačkoj plejadi izvođača što retrospektivno traže vlastiti identitet. U tome i ne mora biti loših insinuacija: eklektičnost umije koji puta, doduše u rijetkim situacijama iznjedriti pristupačan, nepretenciozan i autorski jak legitimitet. Ovakvo debelo kaskanje za odavno ustaljenim konvencijama, uostalom obojica su članovi benda Morso (multiinstrumentalisti Darko Terlević i Stanislav Grdaković), suptilno nameće adekvatan rivalitet u ozbiljnom pristupu ka electro-pop stilizaciji, a sad, nimalo nije upitno što su uzeli u tom fahu iz proteklih pola stoljeća od primjerice osnovnog, klasičnog synthwavea, EBM, darkwave posuđenica preko dance-rock, gothic, trance, aggrotech, techno i IDM/EDM manira impregnirajući ih u poziv na plesni podij. Ima tu finog šminkerskog pristupa s pokušajem dubokoumnih poetskih sofistikacija na engleskom jeziku striktno se pozivajući na emocije, ljubavne jade i insinuacije na pseudoerotiku s fiksiranim frustracijama očaja, no sve je to uobičajeni dio ovakvog retro hipsteraja koji u principu ciljanoj publici od recimo Depeche Mode i svih njihovih kloniranih sljedbenika nudi iskustvo duboke empatije, utjehe, promišljenosti i razumijevanja.





Zavisno od doživljaja, lirika je čvrsta, prava ljubavna (straight pretpostavljam) tvoreći niz od 11 dramaturški oblikovanih pjesama s protočnom fabulom punom iskričave problematike koja okončava neizvjesno i nedovršeno ostavivši utisak brojnih sličica iz emotivnog života. Činjenica, prispodoba, metafora, sukoba, razmatranja, samokriticizma...ne, nimalo loše, a čini se i prilično iskreno. Samo previše melodramatično i patetično kao da su uzeli nekoliko tipičnih alter-rock pjesama u kojima ljubav trpi, jeca i stenje bez duhovitosti i sretnog kraja jedne životne avanture. Znate već koje su to pjesme. Prva je "Love will tears us apart", a onda se nižu ostale...



Još ranije je album najavljen s dva odlična singla, raskošnim "Tide" a'la Alphaville križan s Editors u umjerenom, čak i beatdown tempu i nešto bržim "Love worth saving" kombinirajući Talking Heads estetiku albuma "Speaking in Tongues" s Depeche Mode koji su evidentno prisutan element gotovo u svakoj pjesmi, a za zvanični promo realiziran je treći singl "Grace of nights" s najjačim ritmičkim ubodom u EBM nadomak poznatog house bas pletenja evergreena "Voyage, voyage" francuskih Desireless i hita "The great commandment" njemačkih Camouflage. Ovi singlovi čak i nisu najreprezentativniji jer ovdje ima daleko konkretnijih uboda poput snažne uvodne "Divine comedy" vrlo blizu industriala, simpatičnog, tipičnog najranijeg synth-popa "Morning light" (sjetite se Yazoo i Vince Clarkea), te dvije veličanstvene progressive laganice "We'll wait for it" i završne "Come along" kojoj prethodi ambijentalni instrumental "Above this ground". Sve ove 3 teme su stvorene za zaseban EP u trajanju od čak 18 minuta. Ovaj drugi album je po mome mišljenju postavljen u prilično oportunistički kontekst samozadovoljstva gdje je ovaj dvojac kreirao adekvatnu emotivnu, romantičnu, raskrzanu priču uz puno hrabrih odluka da ne zaglibi u klišej ustaljenih neo/electro-pop izvođača što baš i ne šmekaju punk i post-punk, nego new-romantics i naravno, new-wave. A da se ovo rodilo tamo u doba prvog electro albuma u vrijeme bivše ex-Yu, epohalnog debija Beograd "Remek depo" (1983), puhalo bi mu taman iza leđa ledenijom i hladnijom atmosferom bez psihodelije i angažirane poetske figure. U 21. stoljeću ovo je tek samo emotivni revival bez bunta i digresije, konstruktivne manipulacije i dakako, inovacije. Simpatično za hipstere.

Naslovi: 1.Divine comedy, 2.Grace of nights, 3.Love worth saving, 4.Mad day, 5.We'll wait for it, 6.Tide, 7.Big in defeat, 8.Loud in silence, 9.Morning light, 10.Above this ground, 11.Come along

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/06/2024