Znate li priču o prošlom albumu "Blefer"? Ponovimo je ukratko: snimljen je od materijala kojeg su Goc i Veljo godinama sviruckali na zagrebačkom kvartu Folki s akustičnim gitarama, propušten je kroz mekani mainstream-rock s tek ponekim snažnijim riffom, a većina pjesama je bila zamišljena da se nađu kao laganiji dodatak na službenim izdanjima. Dakako, mnogo je tu kumovala i komercijalna etika Croatia Records, pa gdje ćeš im ponuditi heavy materijal... A osim toga bend se mijenjao u postavama i imao masu svojih privatnih obaveza. "Blefer" je kao takav ispao igrom slučaja vrlo mekan, ali je imao barem dvije-tri izrazito sjajne hit pjesme "Crna rupa" (moj osobni no.1 za 2012. godinu), "Daj mi pokaži prijatelja" za dječji film "Koko i duhovi" i "Bog je sad kod nas" koja je jedina donekle donosila 'tešku' atmosferu.

A sad, stvar je sasvim drugačija. Ovo je ustvari trebao biti pravi drugi album, te se stoga i zove "II" sa svim onim nabrušenim heavy pjesmama koje su svirali još u prošloj deceniji na brojnim koncertima isijavajući snagom, žestinom i energijom. Ustvari, da približimo situaciju: odličan debi "Nož za dvoje" objavljen još skoro prije deset godina nije imao ovako snažne pjesme, a bend se nakon njega vrlo brzo našao na svome terenu potenciravši sve čvršće thrash, alternative/nu-metal i groove elemente prativši sve što se događa na kurentnoj heavy sceni. Doduše, mnogi im 'teškaši' zamjeraju da su premekani za heavy, samo koji? Onaj danas? Moderni heavy je otišao u metalcore, math, ekstremnost i neograničenu black/death brutalnost undergrounda, no kada se usporede neki popularniji bendovi tipa Dethklok, Gojira, Mastodon, Meshuggah, a pogotovo zadnji albumi In Flames ili Anthrax, ovo izdanje Skauta po energiji ne pati od nikakvih manjkova. Jest da ovdje ima u miš-maš koktelu i laganijih pjesama, ali, ruku na srce, takvih čak niti Metallica nema.

Ne treba obrazlagati da su Ivan Veljača (gitara, vokal) i Gordan Dragić (gitara) metalci isto kao što su Čonta (Pekinška Patka), Jajo, Rinči, Štulić i Lovšin bili punkeri. Prvi ex-Yu punk je bio mnogo mekši od britanskog ili američkog, ali je imao razornu snagu zahvaljujući tekstovima na 'našim' domaćim jezicima i zna se kako je superiorno prošao u vrijeme new-wavea postavši dominantni glazbeni žanr kome se priključilo i da tada nesavladivo Bijelo Dugme, pa i zabavnjak Zdravko Čolić. Ajd' nek netko ospori da Brega kao kompozitor za Čolu nije maznuo The Police instrumental "Regatta de blance" za hit "Pjevat ću za svoju dušu, živjet ću za prave stvari" ili Donnu Summer, Roxy Music, Japan i The Human League u "Pusti, pusti modu". Svi ljudi su od takvih ideja zaradili ogromne pare jer su bili 'in', u skladu s vremenom kada su bome i alternativci uistinu značili mnogo u svojim pionirskim radovima. Jedno je uspjeh preko noći, drugo je kvaliteta koja ostaje na duge staze.

Veljo i Goc su jedan od najsnažnijih autorskih hard/heavy tandema cijelog Balkana uopće ne razmišljajući komercijalno na klasičan balkanski način. Onaj sirovi, seljački, Čorbinski koji je bio ok do prva 3-4 albuma, Vukašinovićevski (Vatreni poljubac), degutantno loš i patetičan, ali jako uspješan, Zeletovski (Divlje jagode) ili užasno proziran poput Opće Opasnosti. Komparacije tu i nisu vrijedne, svi oni su radili u neka druga vremena u kojima su uhvatili implicitne reakcije široke publike, čak i mojeg mladog, tada nevinog uma (osobito Čorba, Poljubac i Gordi). Danas takav sličan retro rade Brkovi i zato su uspješni, a Skaut jer su moderni nisu 'in'. Ma nemoj mi pričati. Skaut su premoderni za takav sirovi način žongliranja po sokacima i buđacima.

Već sam nekoliko puta spominjao prilikom izvještaja sa Skaut koncerta da ovakav bend imaju Amerikanci (a bome i imaju ih), pretvorili bi ga u suho zlato s milijunskim tiražima, makar koliko god jest opao značaj ploče ili cd-a, svijet bi ga kupovao jer bi zasigurno pronašli 'nešto svoje' u njihovim pjesmama. Doduše, situacija je naša takva kakva jest, ista ko' i u Bjelorusiji, Ukrajini, Bugarskoj ili Rumunjskoj da bendovi niti na svome vlastitom jeziku ne mogu ponuditi adekvatnu alternativnu 'priču' ma koliko bili dobri i kreativni, uvijek im manjka taj 'fitilj' za eksploziju unutarnje snage svijesnosti i konstruktivno opravdanog prezira prema različitom klatežu. Ne kažem da su naša slavenska braća i sukladni Balkanci preblagi i nedovoljno agresivni rockeri, imaju štimung prave r'n'r/punk škole, no u većini su banalni i nevino prozirni poput rockera-šlageraša iz 50-tih i 60-ih, a i 70-ih kad se nije smijelo reći nešto pretjerano drsko, direktno, vulgarno i bahato osorno. S druge strane, Skaut su odavno savladali lirski rockerski leksik, pronalazak inspiracije, adekvatnu poantu s himničnim zanosom i svim potrebnim medikamentima koji čine i više od same srži hard/heavy rock-metala.

Na ovih klasično bezeciranih 45 minuta materijala Skaut donosi suvremenu priču 21. stoljeća o mnogim neskladima, disfunkcionalnošću društva i porodice, bahatim nadmetanjima, suludo postavljenim životnim principima, te o rijetkim svijetlim bljeskovima optimizma ako ih je uopće i moguće pronaći u ovako degutantno postavljenom svijetu. Zajedljiva lirika puna revolta i prkosa često s konfrontacijama, ali i dubokim alegorijama cinično ismijava tendencije poremećenih obzora svjetonazora koji se sami po sebi nameću da su jedino idealno riješenje. Primjerice 'frajeri su svi djevojčice/ svi se smijemo dok retardiramo' ("Hiperpaleolitik"), 'zbunjivanje je taktika: Afrika-paprika' ("Papa Štrumpf"), 'puno praznog osmjeha - smajl' ("Noge za trčanje"), 'paranormalan mozak vozi brod bez kormila' ("Lucifer i ja") ili najperverzniji stihovi 'on je unuk svoje tete, a ti si babina kčer/ on je ujak moje druge sestre, majka ti je stric od djede, a otac ti je gej... što je tebi, zašto ne bi jebo?' ("Sapunica"). Sve ovakve i slične nastranosti dekadentnog primitivizma, a i dopuštene slobode raznim aktivističko-emancipiranim pokretima i širokim zajednicama pod mnogim sloganima oko kojih se lome koplja 'za' i 'protiv' prikazani su u velikom rakursu globalnosti bez mnogo individualiziranja. Ovdje postoje mnoge kritike i pljuske benda zataškane u okrilje distorzija, pa ipak je vidljiv jasan stav. Literarni i artistički na način svojevrsne društvene kronike poput racionalno izrežiranog pamfleta koji ukazuje na aktualnosti redovito povezane s dvojakim učinkom - podrškom i simpatijom s jednog, a mizantropijom s drugog aspekta pri čemu se Skaut postavlja većinom u ulogu ironičnog kolumniste koji točno zna o čemu zbori lukavo se ogradivši od subjektivizma.

Uz ovako čvrste, a i prilično jednostavne, te vrlo duhovito sročene stihove ipak najviše odskaču momenti kada Veljo nakon čitave sage naoko otvara 'sebe', ali i to je lukava varka sheme sex & drugs & r'n'r. U nekim pjesmama se pojavljuju detalji teškog ovisništva, psihodelika i junkerskih onostranih zabluda o vlastitoj veličini i egocentričnim preokupacijama, tako da se izuzev posljednje teme "Žedan" koja nadebelo odskače od kompletnog materijala zahvaljujući najsuvremenijem zvučnom šlihu Enter Shikari s obilje elektronike jedino u njoj mogu pronaći natruhe individualnog stava.

Makar koliko god da se nekome činilo da su tekstovi na ovome albumu osobeni, subjektivistički ili egocentrični, oni to ipak nisu. Oni su snažna autorska metamorfoza u neke druge ljude i njihove karaktere, vrlo slično Bowievskim uranjanjima u čudnovate spodobe i njihove načine razmišljanja gotovo u prvom licu jednine. Odnosno, kako god to da zvuči - impresionistički su i nadahnuti negativnim nabojima stvarnosti.

Sama glazba kojoj ništa manje bitnije nije posvećena pažnja leti i šiba vrlo opsežnim prostorom. Uzajamno je povezana s lirikom i nije tu poput korica i listova beletrističke roto knjige sa zanimljivim štivom. Ili obratno: primamljivo dizajniranim vizualnim artiklom bez konkretnog sadržaja. Sve je ovdje u funkciji s ponekim uistinu iznenađujućim detaljima poput uvodne, solidno žestoke thrash himne "Hiperpaleolitik" s orkestralnim samplovima Ivana Arnolda, resonator gitara gosta Adama Semijalca (BebeNaVole) u hard-bluesu "Šesta žena", dinamički blastbeatovi najizrazitijeg hita "Papa Štrumpf", razigrana kombinacija ska/reggae ritma u mračnoj, morbidnoj i višeslojnoj "Lucifer i ja", psihodelični post-grunge laganije "Čovjek koji je mrzio sve", funk dionice prgave "Sapunica" i još mnogo sitnih zvučnih atmosferičnih pikanterija (melodika, klavijature, efekti) koje se uočavaju postepeno.



Bend je imao uistinu dugi vremenski period od skoro desetak godina da sve ove pjesme dotjera u tančine, da ih detaljizira i vještom produkcijskom strategijom Nevena Marinca (odsvirao i uradio štošta) i Goca ispegla u svojevrsne unikate našeg doba (mastering potpisuje Filip Vidović u Morris Studiju). Pjesmama ništa ne manjka od snažnih riffova, gitarskih staccata, ambijentalija, harmonija, gordih refrena, solo dionica, spomenutih samplova, elektronike, naravno, ponekih urnebesnih tempova i obavezne žustrine i energije koja pa u tančine dočarava bend uživo. Za prvi singl izabrana je još jedna himnična pjesma "Vjerujem" s višesmislenim karakterom, tako da praktički od glave do pete ovaj album frca s hitovima na vrlo duge staze. Uostalom, materijal je fanovima jako dobro poznat. Preživio je sve ove godine, a kako stvari stoje, opstati će još jako dugo. Mišljenja sam da ovakav materijal ne zaslužuje ništa drugo osim totalnu desetku u svome vremenu domaćeg rocka 2015. godine. Obrazložio sam vam zašto.

Službena promocija je u srijedu 27.V 2015. u Vintage Industrial Baru u sklopu programa Good Vibrations S03E34 zajedno s Achromatic Attic i Jam Ritual (upad 20kn). Zanimljivo je dodati da je Skaut prvi bend koji je nastupio u ovom programu. Važno ili ne i to je desetka, kao i činjenica da su nastupili na prvom (op.u. 11-tom) rođendanu terapije.net. Jel' su nekim klincima 21. stoljeća čudan bend? Možda i jesu jer sam ja taj odavno odrasli klinac, čak i bivši skaut-izviđač koji uživa u njihovoj mjuzi.

Naslovi: 1.Hiperpaleolitik, 2.Vjerujem, 3.Šesta žena, 4.Papa Štrumpf, 5.Noge za trčanje, 6.Nekoj drugoj majci, 7.Lucifer i ja, 8.Čovjek koji je mrzio sve, 9.Domino, 10.Sapunica, 11.Ovo sam ja, 12.Žedan

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 26/05/2015