home > mjuzik > Ilirsko bistro

kontakt | search |

WHY STAKLA: Ilirsko bistro (Guranje s litice, 2012)

Remaster do sada nikad objavljenog koncertnog zapisa iz 1996. pokazuje neukusan svjetonazor nekadašnjeg benda kome se s vremenom prikrpao pojam kultnosti.

Osiječki noise-rock trojac Why Stakla bio je uz Sexu, Brujače, Ha-Det-Bra, Kvaku 22, Achtung Dichtung, Mamojebce, Regoč, Sve predsjednikove ljude i još poneke, dio pionirske scene noisea u Hrvatskoj. Djelovali su 6 godina (od 1992. do 1998.), objavili dva albuma (kazetu i cd) i nestali s horizonta baš u vrijeme kada je Ivica Baričević okupljao manje-više slične bendove na svojoj etiketi Earwing Records. Tadašnji rock magazin 'Heroina, nova' je Staklima posvećivala mnogo pažnje, a čak su, ako se ne varam, 1995. ili 1996. bili proglašeni jednim od top-5 najvećih nada po izboru čitatelja.

Njihovi koncerti su bili žestoki i glasni, imali su sasvim solidnu podršku publike, a često se uz njihovo ime trpao pridjev 'najbolji'.

Koliko su Dička (vokal, gitara), Stober (bas) i Bubi (bubnjevi) bili 'najbolji' i 'cool' može posvjedočiti ovaj živi zapis iz Ilirske Bistrice snimljen na koncertu u MKNŽ 19.IV 1996. kada su svirali kao predgrupa američkim noiserima Hammerhead (usput, ponovno rade!). Za tadašnje klince koji su počeli otkrivati noise i alternativni rock, Why Stakla su bili moćan, žestok i autoritativan bend, no s današnjeg aspekta, ovakvih bendova i bendića ima 'na kile' i niti jedan od njih nije uspio isplivati dalje od demo statusa. Neki promoćurniji su svoj noise i punk nadogradili post i math-rock sintagmama doguravši do artizma (Peach Pit, Man Zero, Tanker, Joe 4...), no to su daleko složenije i puno kompleksnije priče.

Naime, Why Stakla su uglavnom svirali jednostavni troakordni rock čija se osnova nalazila u punku i new-waveu (mjestimice i hardcoreu) s pojačanim noiserskim distorzijama koje su ustvari i jedine bile intrigantni element, dok je preostala infrastruktura bila vrlo jadna. Dička se derao, nije uopće znao uhvatiti niti jednu melodičnu intonaciju, a tekstovi su im bili živa grozota i strahota s kojom su htjeli naglasiti nekakvu samodestruktivnost, nihilizam, morbidnost, boleštine i perverzije pod očitim utjecajima Steve Albinija, Caveovih The Birthday Party, The Jesus Lizard ili Satan Panonskog. Međutim, ova četvorka su bili pjesnici i prozaisti, a Stakla sa svojim pjesmama spram njihovih djeluju kao suhoparni i totalno primitivno-blesavi, nenačitani i gotovo lirski nepismeni nadri-poete koji su smatrali da je bezrazložan bijes dovoljan za ispisati 3-4 banalna stiha poput 'ja sam alkohol, moj pas je alkohol, ja povraćam - on jede'. Ili šašavoće poput 'reži bradavice' ili glupog prijevoda pjesme "Auto surgery" grupe Therapy? nazvanog "Autopušenje". O tekstovima ne bih uistinu više ništa jer ne zavrijeđuju nikakvu pažnju. Dok je u to doba domovinskog rata linija fronta bila svega 10-15 km od Osijeka, ovaj trojac je skičao i siktao o nekim sasvim nevažnim i neaktualnim stvarima izolirajući se u svoju bajtu za probe nadajući se da im ga neće razoriti pokoja zalutala granta. Kao da ih se sve to skupa nije nimalo ticalo, a rock je u svojoj suštini oduvijek bio medij koji je jasno i glasno progovarao o vitalno bitnim životnim stvarima...

Zvuk im jest bio nabrijan, energično odsviran, te kao što je već rečeno, dugovao je klasičnom punku i new-waveu koji se po akordima ništa bitno nije razlikovao od prva dva albuma Električnog Orgazma, Joy Division i Talking Heads (ili praočeva The Stooges), no Stakline distorzije su istu koreografiju podigle na razinu, tada veoma aktualne čikaške (i američke) noise-rock škole. Ali opet, za razliku od Albinijevih bendova Rapeman i Big Black (čiju obradu "Fists of love" nalazimo ovdje), ili Lizarda, Scratch Acid, Butthole Surfers, Sonic Youth i slične ekipe, Stakla se nisu upuštala u nikakve eksperimente, inovacije ili de-kompozicijske strukture, tako da ovaj zapis danas naprosto osim dokumentarne vrijednosti nema više nikakvu iole važniju točku. Tek tu i tamo Dička na gitari izvede poneki ekscentričniji solo, no to je uistinu premalo naspram onoga što su noise bendovi u to vrijeme radili. Ne treba niti zaboraviti jedan od najalternativnijih bendova ex-Yu scene, sarajevski SCH koji su imali sasvim drugačiji i svjetski originalan pristup, a ovdje su prisutni sa obradom "Farewell".

Staklina osnovna boljka su bili loši i šturi tekstovi koji ništa bitno nisu govorili, totalno su mimoišli tadašnju aktualnu ratnu i političku stvarnost, te sukladno s time, njihove pjesme nisu uspjele preživjeti, a niti potvrditi nešto što se danas pomalo idilčno podriva pod pojam kultnosti benda.

Ovo remasterirano izdanje dostupno je samo u digitalnom free-download izdanju po želji benda, a objavljeno je kao simbolički čin podrške anti-Acta demonstracijama diljem Hrvatske. Ajde, barem nešto angažirano...

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 22/02/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Umwelt

ALL MY MEMORIES: Umwelt (2018)

| 15/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: The Sound Of Music

LAIBACH: The Sound Of Music (2018)

| 14/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

| 08/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*