Počevši 1997. godine kao old school hardcore bend Low Punch iz slovenske Ajdovščine, ovaj peteročlani sastav je 2007. otkrio svoju rock'n'roll stranu i promijenio ime benda u The Hoax Program. Od tada su izdali dva albuma; prvi je bio "Lost Songs, Forgotten Melodies" iz 2008. i ovaj novi kratkim imenom "II", objavljenim u prosincu prošle godine. Njegovi članovi su pored toga aktivni u bendovima Elodea, Iamdisease i Real Life Version.

Što reći na spoj žestokog hardcora i još žešćeg stoner rocka? Može li se to opisati kao rock'n'roll-core? Možda. Ali svakako da se ovdje radi o neobičnoj stilskoj fuziji, koja vrišti za tim da se bolje posluša i prouči. Ne samo radi činjenice da su se ovi hardcoraši nakon godina provedenih u old school-fashion šablonu odlučili okrenuti novu stranicu i iskušati nešto potpuno novo, već što to novo zvuči zapravo svježe i vrlo zanimljivo. Da li je se oštrina i britkost hardcora možda izgubila u ovoj stilskoj evoluciji? Sigurno da nije. Čak štoviše ovih jedanaest pjesama se ne čine previše suhoparnim, kako to često zna biti slučaj s originalnim hardcorom. Za to su se ovi glazbeni inovatori iz Slovenije pobrinuli tako što su u svoje skladbe ubrizgali poveliku dozu masnog stoner rocka, kakvog već odavno nisam imao prilike čuti. Sigurno da je pomalo neobično čuti klasični hardcore vokal skupa s melodičnim rock'n'roll-riffovima. I sama vokalizacija je također ostala identična onoj kakva se obično može čuti u hardcoru, ali to je sada jedna distorzirana rokačina u kojoj mogu isto uživati i naklonici žešćeg zvuka, ali i oni kojima je potrebno svakodnevno punjenje kompleksnog gitarskog rada, kojeg mirne duše mogu odvrnuti do onog stupnja kada počinju pucati stakla na njihovim autima ili kućama. Dok su same tematike ovih pjesama ostale vjerne svojoj slobodnjačkoj hardcore punk tradiciji. To jest, one su provokativne, politički angažirane u smislu da su anarhistične, glorificiraju otpor i ustanak protiv vladajućeg establishmenta. Ali se u njima osvrće i na individualna stajališta i život pojedinca, razoružanog ali ne i poraženog usred borbe za opstanak u jednom sluganskom i izrabljivačkom sistemu. Koji ne preza ni od toga da simbolično samog vraga naziva svojim prijateljem, samo kako bi pokazao svu revoltiranost koju gaji prema svojoj okolini, kao što to čini u pjesmi "Devil is my friend". Ili zdušno prizivajući brutalnu revoluciju kao u pjesmi "The melody of revolt". Sva banalnost modernog konformističkog way od life-a se dočarava u pjesmi "Taking shit in a suit". Ali sve je to fino upakirano u prisni i neprirađeni stoner rock, koji zvuči upravo onako kako i treba da zvuči; prljavo, neotesano i žestoko poput 60-postotne domaće rakije. Međutim, ako bi se tražio neki nedostatak, našao bi se u vokalu, koji je osjetno nedovoljno izgrađen za ovu vrstu stilskog konglomerata i da bi se mogao držati na istoj razini s ovim furioznim TNT-melodijama i ritmovima. Izuzev agresivnosti tu je nedostatak emotivnosti koja bi parirala ovom hardcore-boogie-ju. Tako da se dobiva osjećaj da ovdje uvijek nešto nedostaje. Ono nešto što bi zaokružilo ovih jedanaest skladbi u jednu vrlo dobru i bombastičnu cjelinu. Jest da je ovdje riječ o kvalitetnom, ali ipak klasičnom hardcore vokalu, dočim glazbeno su ove pjesme otišle predaleko u jedan drugi smjer da bi on kao takav zadovoljio sve što je za njih potrebno. I u tome vidim mogućnost daljnjeg poboljšanja. Uz to dolazi i evidentna jednoličnost skladbi, koje su sve redom u manje-više sličnom tempu i otprilike jednake konstrukcije. Raspodijeljeno na čak jedanaest pjesama, dolazi se brzo do određenog prezasićenja.

I pored ovih mana, ne smije se ipak zaboraviti da se ovdje radi o jednom profesionalno odrađenom i odlično produciranom albumu, na kojem iskusni muzičari pokazuju kako se različiti stilovi mogu kombinirati u nešto neobično i novo. U tome eksperimentiranju zacijelo ne može uvijek ići sve kako treba, ali dođavola i ne mora! Dovoljno je samo nastaviti hrabro dalje te uštimati i obuzdati protok adrenalina, kojeg ovi dečki očito imaju i previše.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 03/02/2012