Gitaristički mag Peach Pit, Brujača, a i zadnjeg odličnog albuma Šumski - "Ostrvo ledenog kita" (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28427 pomalo neprimjetno, van čak i mojeg radara za izvlačenje koječega iz dubina undergrounda, koncem 2019. realizirao je prvi solistički album čije je konture imao još odavno. Oni revniji sjetiti će se nekih njegovih solističkih nastupa još u prvoj deceniji 21. stoljeća, a jedan od njih bio je u starom zagrebačkom Spunku na noći vještica, 31. listopada 2009. www.terapija.net/koncert.asp?ID=7351 kada je iznenadio rockerski opaljene bećare izvevši akustičan set u kome je između ostalog odsvirao adaptacije pokojnog kantautora John Faheya iz 1970-ih godina. E, da. To su bile njegove prve skice za ovaj akustični album na kome se i nalaze dvije Faheyove stvari - "Dry bones" i "Springtime" (u originalu "When the springtime…"), a kako je samo glazbenik koji nikad ne pjeva, ovaj materijal sa 6 kompozicija u trajanju od 33 minute je isključivo instrumentalnog karaktera. Jasno, ovo nije nikakav noise, rock, krautrock ili post-rock teritorij po kome je znan, već osebujno elegantan atmosferičan folk s country/ blues medikamentima baziranih na načinu stanovitih etida s mnogo staccata i fingerpicking umješnosti. Moguće jeste da ljubiteljima njegovog perfidno nabrušenog gitarističkog rock stila ovo ostavi dojam dosade, monotonije i pretjerane melankolije, ali stvar je upravo u mirnoći i ljepoti izričaja kojeg je ovdje prikazao mimoišavši sve one žanrovske ladice u koje se svrstavaju matični mu bendovi.

Također je sasvim moguće da mnogi utrnu preslušavanje već na uvodnoj, naslovnoj "Home" s elegičnim legatima očekujući barem neku vokalnu ariju; kako god smisao melodijskih figura u oktavama je neizbježan uranjajući u opravdani eklekticizam dobivši eksperimentalniju formu u istoimenoj završnoj temi "Home (is where the hole is)" s učešćem Višeslava Laboša koji je dodao remiksirane pigmentacije prostorno psihodeličnih elektronskih halova obogativši dekor dubokim interijerom mada sama omotnica što je dizajnerski rad Karmen Dade aludira na prirodu, odnosno eksterijernost. Te dvije teme uzajamno su povezane vrteći se u čarobnom krugu perpetuum mobile energije što zrači čistoćom laboratorijske profinjenosti tjerajući napon na ekstatičan pritisak. Spomenuta "Dry bones" je najduža, iznosi skoro 9 minuta, a u njoj se nalazi fino balansiran staccato štimung folka i bluesa s nekoliko isprepletenih melodija u različitim intervalima kao da se Franjo adaptirao na daleko više žica, ako ne poput harfe, onda barem na nekom modelu 12-žičane gitare. Izbijajuća sjeta iz tonaliteta uredno uigranih stavaka koje je valjalo i zapamtiti bez notnog pisma ugodno treperi razigranim etidama s dramatičnim finišem čudnovato spletene kombinacije valcera i 4/4 takta što je veliki plus ovog rada kakvog učitelji gitare baš i ne bi preporučili početnicima jer se temelji i na emocijama preslikavanja originalnog zapisa. Ima u ovome jakog umjetničkog senzibiliteta: nije isto kada primjerice Chopina svira Ivo Pogorelić ili pokojni židovsko litvansko-francuski klavirist Vladislav Vlado Perlemuter. Imam nekoliko njihovih izvedbi skoro pa istog repertoara, a to je u kratko rečeno, ogromna razlika. Perlemuter svira čisto školski po notnom pismu onako kako se valja i učiti svirati Chopina, ma bezgrešno, a Pogorelić ide u dušu Chopina s pretpostavkama što je osjećao kada je stvarao mazurke, preludije, nokturna, poloneze, valcere, sonate i ostala djela. U tome su vitalne razlike, a Franjo je toj i temi "Springtime" dodao svoj autorski šmek feelinga za raznolikost građe podijeljene na nekoliko stavaka: uvodni spori adagio, umjereno brzi andante koji umije preći i u srednje brzi moderato, pa uzbuđeni animato u drugom sloju kompozicije, da bi završni dio od kompletnih 5 i pol minuta koncipirao kroz sva četiri navedena elementa u sinkroniziranim partiturama što je pokazatelj izvedbene vrsnosti bez imalo pada koncentracije posegnuvši čak i u radosniji allegro.



Još dvije autorske teme "Pine" uz žubor vode i sitnih elektronskih samplova koje je dodao Laboš, te "Emerald" pokazuju tu eleganciju raznolikih staccato varijacija netipičnih za jednog bučnog rock gitarista. Obje su vrlo senzibilnih i strastvenih perioda s nježno razigranim menuetima, tih zaboravljenih plesnih 'sitnih koraka' koji su nekoć davno bili vrlo popularni za ples u paru pri čemu se partneri nisu dodirivali, ali sve je aludiralo na seksualni akt čime se dobilo na privlačnosti, žudnji i romantičnim tenzijama.

Neke od ovih kompozicija Franjo je izveo na 40-minutnom online koncertu za Baru u zagrebačkoj Močvari 17. svibnja 2020. bez auditorija za vrijeme onog prvog vala Covid-19 pandemije potvrdivši da ovaj prekrasan instrumentalni akustični album nije plod slučajnosti. Krase ga ljepota i mirnoća neo-classical performansa u kome nema one artističke težnje za samodokazivanjem i pretencioznim koještarijama, dubinski aspekt finoće svakog odigranog tona stvara koherentnu cjelinu koncizno izgrađenih partitura usmjeravajući ih u globalni koncept doma i nepovredivosti kućnog ognjišta na kome sve jako lijepo štima i funkcionira. Nema niti najmanje agresije, fluidan tok od početka do kraja, kažem, mnogima je vjerojatno zamoran čak i za paravan, svakodnevni laid-back za opuštanje gdje se uglavnom koristi radio, TV i internet, međutim, ovo je nešto sasvim drugo. Umjetnički dorađen i dekoriran akustični album velikog, prilično mirnog hrvatskog genija gitare koji je pokazao ono svoje romantično i senzibilno lice, a naposljetku i dušu s ogromnim, odavno priznatim talentom materijaliziranim u ove prekrasne 33 minute.

Nadajmo se da će Franjo u skorom vremenu uraditi još poneki ovako sjajan rad kojeg snimateljski potpisuje još jedan veliki magičar, Mihael Bele.

Naslovi: 1.Home, 2.Dry bones, 3.Pine, 4.Emerald, 5.Springtime, 6.Home (is where the hole is) ft. Višeslav Laboš

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 25/09/2021