U vrijeme kada su Dimmu Borgir postali neprikosnoveni vođe black metala, te se potom spotaknuli na inferiorni egocentrizam isporučujući komercijalne bedastoće koje više nitko ne shvaća ozbiljno, ovi Poljaci su taman uhvatili pravu priliku da se ušaltaju u samu prvu ligu. Od albuma do album stvarali su kroz posljednjih, ha, pa barem 15-ak godina sjajne radove, sve redom bolji od boljega. I evo, taman kad se smatralo da je prošli "The Satanist" (2014, USA no.34, UK no.57) bezrezervno remek-djelo i vrhunac kreativnosti nakon koje je jedino moguća stagnacija ili opadanje priliva legitimiteta iz autorskih resursa (ili pak, dođavola, preobražaj na mainstream štoseve Borgira i Keep Of Kalessin), stigao je novi uradak kojeg je nezahvalno uspoređivati s proslavljenim prethodnikom punim gudača, gregorijanskih vokala i samplova. Da ne bi ponavljali uspješnu formulu, ovdje su gudači tek prisutni u završnom instrumentalu "Coagvla", a inverziju gregorijancima čine dječji zborovi u veselo-odrješitim izdanjima kao da se vođa i glavni gitarist Nergal potpuno othrvao leukemiji s kojom se bori od 2010. prvo realiziravši zgodnu 'patku' skepticizma u obliku singla "God = Dog" u kome je umjereni tempo osnovica s dječjim vokalnim upadima insinuirajući da je možda prethodnik bio definitivan 'tour de force' nakon kojeg više neće mijenjati niti jedno pravilo. No, u osnovi, materijaliziran je blackened death s mnoštvo različitih intervala bogatim ambijentima, atmosferama, laganijim dionicama, pa čak i post-black/metal elementima gdje je gitara prepuštena dominaciji ritmike Oriona (bas) i Inferna (bubnjevi). Čak je i taj bitan faktor gitare znatno potisnutiji u eksplozivnosti konvencija žanra priskrbivši upravo takvom rotacijom potpuno mračan štimung, no samo za tradicionaliste kompenzirali su standardna načela kroz pjesme "Havohej pantocrator" i "Sabbath mater" koja je, usput, lirski najgrozniji dio albuma protežući priču o fašizmu.



Album je najdinamičniji od svih njihovih izdanja u posljednjih 10-ak godina, povremeno asocira na depresivnu temu "O father o satan o sun!" s posljednjeg rada, a pjesme poput "Ecclesia Diabolica Catholica", "Bartzabel" i spomenuta "Havohej Pantocrator" pokazuju izvrsnu uporabu zborskih napjeva, ali također eksplicitno utjelovljuju osnovni, ritualistički osjećaj kakav se rijetko u ovakvom žanru uspijeva prenijeti u zvuk. S jasno uperenim anti religijskim i anti kršćanskim stavovima, te mržnji prema pozitivizmu i skrušenosti, a obilatim tenzijama ka ekstazi i orgazmičkim klimaksima, Nergal se ruga i ceri standardnim zapadnjačkim načelima i svakom svjetonazoru i filozofiji koja izvire iz klerikalizma. Protegnuvši jezivu bogohulnu priču bez ikakvih suzdržavanja poput opakog horror filma, rezultat je adekvatan nastavak svega onoga što je bend do sada krasilo: nikad nisu 'izdali' svoje principe, niti prevarili fanove, a svaki novi dodatak koji je sada ovdje uočljiviji nego ranije (poput neo-folk i gothic elemenata) kontradiktorno se odražava na njihov budući prosperitet. Moguće jeste da s ovakvom perfekcijom sami sebi idu na štetu postavljajući iznimno visoki standard, ali tako zahtjeva trenutak u kome su dosegli kreativan vrhunac mračnjaštva pospješenog i sa stihovima 'nek se čuje da smo izgubili Eden da bi imali svijet, nek se zna da smo izgubili bitku da bi dobili rat'. Sasvim je razumljivo da Nergal gaji takav stav s obzirom na dominaciju crkve i politike u poljskom društvu, kao i pravnim problemima s kojima se suočio, pa postoji opasnost da se s vremenom ovaj znakovito i simbolički moćan rad pretvori u pretencioznu glamuroznost s ironijom po kojoj se možda više neće toliko ozbiljno promatrati lirska neposrednost već glazbena monumentalnost.

Naslovi: 1.Solve, 2.Wolves ov Siberia, 3.God = Dog, 4.Ecclesia diabolica catholica, 5.Bartzabel, 6.If crucifixion was not enough, 7.Angelvs XIII, 8.Sabbath mater, 9.Havohej pantocrator, 10.Rom 58, 11.We are the next 1000 years, 12.Coagvla

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/10/2018